< rujan, 2011  
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30    


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


Komentari On/Off

Opis bloga

Jedan na jedan, "ja" vs. ja


Counter

Website Counter


Quod me nutrit me destruit

Visina:168cm
Tezina:48-50kg
Mjere:86-59-89
Godine:22

DiT:
-nalazi se u zacaranom krugu anoreksije, s vrlo rijetkim fazama bulimije
-neuspjesno pokusava pronaci izlaz
-studira ekonomiju
-sminkerica i veliki ovisnik o shoppingu
-al zato vise nema decka metalca:-)
-perfekcionistica
-voli citati
-Hessea posebno
-vjeciti je filozof
-jednog ce dana napisati knjigu( o objavljivanju iste dobro ce razmisliti)



Trenutno najbolje opisuje ono sto osjecam:

Please die ana
For as long as you’re here we’re not
You make the sound of laughter
And sharpened nails seem softer

And I need you now somehow
And I need you now somehow

Open fire on the needs designed
On my knees for you
Open fire on my knees desires
What I need from you

Imagine a pageant
In my head the flesh seems thicker
Sandpaper tears corrode the filth

And I need you now somehow
And I need you now somehow

Open fire on the needs designed
On my knees for you
Open fire on my knees desires
What I need from you

And you’re my obsession
I love you to the bones
And ana wrecks your life
Like an anorexia life

Open fire on the needs designed
On my knees for you
Open fire on my knees desires
What I need from you
Open fire on the needs designed
Open fire on my knees desires
On my knees for you



Čitam:

Anna
Anne
Broken_Ariel
Ana*Angelique
Debela leptirica(Mateja)
Holy
Rexia
Lutka sa naslovne strane
Crvena
Ledolina/Nimfeta
Psihosavrsenstvo
Raven
Shizofrenia
Sweetana
Tender

Samo mali djelic onih koje volim:

"Patnja zadaje bol samo zato što je se bojiš. Ona te proganja zato što bježiš od nje. Ne moraš bježati, ne moraš je se bojati. Moraš voljeti...
Dakle, voli patnju. Nemoj joj se odupirati, nemoj bježati od nje. Okusi kako je ona u dubini slatka, predaj joj se i nemoj je primati s mržnjom. Tvoja mržnja je to što ti nanosi bol i ništa drugo. Patnja nije patnja, smrt nije smrt, ako ih ti ne učiniš time... "
(Herman Hesse)


"Jučer sam bio pametan. Stoga sam želio mijenjati svijet. Danas sam mudar. Stoga mijenjam sebe."
(Sri Chinmoy)


"Čovjek bez mašte je čovjek bez krila."
(Muhammad Ali)


"Dobrota u riječima stvara povjerenje.
Dobrota u mislima stvara dubinu.
Dobrota u davanju stvara ljubav."
(Leo Tse)


"Carstvo može biti povjereno samo čovjeku koji voli svijet jednako kao i svoje tijelo."
(Leo Tse)


"Čovjek često postaje ono što o sebi misli. Ako budem stalno ponavljao kako neke stvari ne mogu napraviti, vjerojatno je da i neću moći. Suprotno tome, ako vjerujem da mogu, sigurno ću steći sposobnost da to i napravim."
(Mahatma Gandhi)


"Da, recite da sebi, svojoj izdvojenosti, svojim osjećajima, svojoj sudbini! nema drugog puta. ne znam kuda on vodi, ali vodi u život, u zbilju, u ono goruće i nužno. možete ga smatrati nepodnošljivim i oduzeti si život. svatko ima tu mogućnost i pomisao na nju često nam godi, meni također. ali vi ne možete uteći s tog puta nekom odlukom, izdajom vlastite sudbine i smisla, pridruživanjem "normalnima". to ne bi dugo potrajalo i bacilo bi vas u još veći očaj od sadašnjega."
(H.Hesse)


"Svi su ljudi rođeni originalni, kako to da umiru kao kopije?"
(Young)


"Prepreke su one zastrašujuće stvari koje vidimo kada odvratimo pažnju od naših ciljeva. "
(Henry Ford)


"Težite za uspjehom, a ne za perfekcionizmom. Nikada ne odustajte od svojega prava da budete u krivu, jer tada ćete izgubiti sposobnost da učite nove stvari i krećete naprijed u svom životu. Zapamtite da se iza perfekcionizma uvijek krije strah. Suočite li se sa vlastitim strahovima i dopustite si da budete ljudsko biće, to će vas, paradoksalno, učiniti sretnijom i produktivnijom osobom."
(Dr. David M. Burns )


"U svijetu bez iluzija covjek je stranac."
(A. Camus)


Gledo sam te sinoć. U snu. Tužan. Mrtvu.
U dvorani kobnoj, u idili cvijeća,
Na visokom odru, u agoniji svijeća,
Gotov da ti predam život kao žrtvu.
Nisam plako. Nisam. Zapanjen sam stao
U dvorani kobnoj, punoj smrti krasne,
Sumnjajući da su tamne oči jasne
Odakle mi nekad bolji život sjao.
Sve baš, sve je mrtvo: oči dah i ruke,
Sve što očajanjem htjedoh da oživim
U slijepoj stravi i u strasti muke,
U dvorani kobnoj, mislima u sivim.
Samo kosa tvoja još je bila živa,
Pa mi reče: Miruj! U smrti se sniva.
(A.G. Matos)


Sada,
kada ništa na svijetu ne može vratiti dane prohujalog ljeta
naš sjaj u travi i blještavost svijeta,
ne treba tugovati,
već tražiti snage u onom što je ostalo i s tim živjeti.

Zaboravimo,
ne radi nas, ne radi zaborava
zaboravimo da smo se voljeli,
da smo se svađali i da smo bili krivi.

Požurimo,
s danima i danima sto će doći
požurimo sa shvaćanjima,
sa svim što me odvaja od tebe.

Jednom,
ćeš se vratiti i ubrati cvjetove
koje smo zajedno mirisali, gazili...
Ali, tvoje ruke bit će prekratke,
a noge premorene da se vratiš.

Bit će kasno,
možda ćemo se naći jedanput na malom vrhu života
i neizrečene tajne htjeti jedno drugome da kažemo,
al' proći ćemo jedno kraj drugog kao stranci.
Jedan skrenuti pogled bit će sve
što ćemo jedno drugome moći dati...

Zaboravit ću oči
i neću promatrati zvijezde
koje me na tebe neobično podsjećaju.

Ne boj se,
jednom ćeš se zaljubiti
al' ljubit ćeš zato što će te nešto na toj ženi
podsjećati na mene.

Ne otkrivaj
svoje srce ljudima
jer u njima vlada kob i egoizam!

Život je borba - nastoj pobijediti.
Ali ako izgubiš - ne smiješ tugovati.
Cilj života je ljubav - a ona traži žrtve.
Bio si moje veliko proljeće,
uspomena koja će dugo živjeti u budućnosti,
koje ću se sjećati... Osjećat ću tugu
jer sam tebe voljela.
Bit će to ironija tuge.

Nestat će sjaja u travi.
Nestat će veličanstvenosti svijeta.
Ostat će samo blijeda slika
onoga što je prošlo.
(W.Wordsworth)

nedjelja, 25.09.2011.

"Toliko je bilo u životu stvari kojih smo se bojali. A nije trebalo. Trebalo je živjeti." e

Nekoć davno, nisam voljela nedjelje.
I sad protrnem kad se sjetim tjeskobe koja bi se, poput teškog oblaka, nadvila nad mene. Izlazaka iz stana samo da bih nabavila još hrane koja će završiti u wc školjci, još cigareta čiji će dim zamagliti dnevni boravak i prikriti malu, drhtavu pojavu sklupčanu u kutu kauča. Omote od čokolada. Poluprazne kutije tableta. Suze koje su odavno presušile. Samo konstantna, tupa bol.
Nekoć davno, nisam voljela nedjelje jer sam izgubila Njega.
I svi su govorili ne budi smiješna, proći će. Boljet će, ali prestat će. I svaki sam dan navlačila masku, nabacila lažan osmijeh i odmahivala rukom. Bila sam stalni gost najboljih tuluma u gradu, dolazila bih prva, odlazila zadnja i plesala, plesala, plesala...Omamljena alkoholom i utješena zagrljajem najzgodnijeg prisutnog dečka, tamo na onom antiknom kauču nečije bake u centru grada, uspješno bih popunjavala prazninu koja me razdirala iznutra, svaki put kad bih ostala sama.
I zato, nekoć davno, nisam voljela nedjelje.
Jer kad bi se ugasila svjetla pozornice, a svjetla grada zamijenio izlazak sunca, ona je i dalje bila tu. Širila se postupno, korak po korak, kao dobro uvježbani lopov, sve dok ne bi preplavila zadnji atom moga tijela.
I svaka je bila gora od prethodne, ta prokleta nedjelja.
Ali, život piše romane. I on se vratio. On, ali neki novi, drukčiji, bolji. Vratila sam mu se u onom trenutku kad sam shvatila da me doručak u krevetu, kavica pod ružicama i sanjarenje o boljoj buducnosti u kući najzgodnijeg dečka u gradu ne ispunjavaju apsolutno ničim. Iako je naša slika bila gotovo idilična, ja u bijeloj spavaćici, još polusnena i bosa, on i njegov savršen osmijeh i pozadina talijanskog milijunaša na tv-u( jer on ponvlja talijanski), to nije bila slika koja me ostavila bez daha.
I evo me, godinu dana poslije.
Na kauču, u čijem sam se kutu tako često znala sklupčati i plakati dok jednostavno ne presušim, leži on. Odmara poslije kaloričnog ručka kojeg sam skuhala samo za njega. Glavni začin-ljubav, puno ljubavi. Povraćanje nakon jela-nepoznanica. Biti će uskoro godina dana da dijelimo apsolutno sve. Od šalice za kavu, do najintimnijih pojedinosti. Godina dana da živimo zajedno.
Od prve noći koju sam provela s njim, jedno sam znala-to je čovjek za kojeg ću se udati.
I kad smo prekinuli, ništa mi nije bilo jasno-jer to je čovjek za kojeg ću se udati.
A kad smo pokupili krhotine i krenuli ponovo...sve je sjelo na svoje mjesto. Jednostavno, glatko i savršeno-kao dvije polovice koje jedna drugoj pripadaju.
Stanje na vagi-nepoznato.
Ne važem se više svaki dan. Zapravo, ne važem se uopće. Ako me pamćenje dobro služi, 53 kg. 53 kg. čiste sreće. Znači li to da sam napokon ozdravila ili da zapravo nikad ni nisam bila bolesna?
Prijateljstva. Netko je jednom rekao da partneri dođu i prođu, a prijatelji ostaju zauvijek. Zašto me taj netko nije upozorio da i prijatelji odlaze, ponekad brže i češće nego partneri? Zašto mi nije šapnuo da je ožiljak koji ti zada prijatelj trajan? I da boli više nego nedjelje koje su me, nekoć davno, paralizirale?
Nema veze.
Danas volim nedjelje.
"Toliko je bilo u životu stvari kojih smo se bojali. A nije trebalo. Trebalo je živjeti."



| komentari (10) | print | # |

nedjelja, 01.08.2010.

Nakon svih ovih godina

Ima li smisla puniti ove retke pateticnim izjavama sto odrazavaju ono moje pravo, duboko, istinsko ja, kad znas da negdje daleko, s druge strane monitora postoji osoba koja halapljivo, sa strascu jednog voajera upija poput spuzve svaku recenicu, svaku misao, trazeci nesto sto ce joj posluziti kao materijal da svoje slobodno vrijeme potrati pricama o meni?
I nije li zalosno sto je ta ista spodoba, poremecenog uma i iskrivljenih vrijednosti osoba koja se nekad nazivala mojom najboljom prijateljicom?
Koliko godina mora proci, koliko se gresaka mora osjetiti na vlastitoj kozi, da bi se, jednom za svagda, naucilo:

"...ne otkrivaj
svoje srce ljudima
jer u njima vlada kob i egoizam..."

Bila mi je sestra koju nikad nisam imala. Bila je vise od sestre, moja druga polovica. Dvije godine, bila je sastavni dio mog zivota. Osoba na koju prvu pomislim kad otvorim oci, osoba cija je slika tu kad zatvorim iste.
I pitam se, koliko covjek moze glumiti? Tako promisljeno, proracunato, odvratno i nisko? Koliko, s druge strane, covjek moze biti glup, slijep pored otvorenih ociju, da ne primjeti isto?
Nisam zeljela vidjeti da se, iz dana u dan, pretvara u nesto sto bi trebalo nalikovati meni. Da se drzi kao ja, hoda kao ja, prica kao ja. Sada znam da je bila i ostala obicna malogradjanka kojoj je imponirala cinjenica da se doselila u Zagreb, da joj je prijateljica zagrepcanka. Kako primitivno, kako jadno. Da se srami onoga sto jest.
Mislila je da me zna u dusu, a da je zaista tako vjerujem da bi shvatila da biti ja i nije tako glamurozno kako se na prvi pogled cini. Da i ja imam masku koja me stiti od tuge, razocaranja i povrijedjenosti koju sa sobom donosi ovaj okrutan svijet.
Hranila je i dalje hrani svoj ego ispraznim tracevima. Kad malo bolje razmislim, i nisu tako isprazni. Iz svake njene recenice izlazi ljubomora i zloca. Ono iskonsko, sto me najvise plasi. Pljuje po ljudima s takvim zarom i ogorcenoscu, da bi drugi dan, nasmijesena i nevina, sjedila na kavi s istima. Iznosi tudje tajne, prljave i nimalo ugodne, izlaze ih okrutnom sudu tek povrsnih poznanika.
Tako ogorcena i niskog samopouzdanja, nije racunala na cinjenicu da je i Zagreb, koliko god velik bio, obicno selo. Veliko, ali ipak selo. I da postoje ljudi kao ona, koji ce njezina isprazna naklapanja proslijediti dalje. I oni drugi, kojima je ipak stalo do mene, da mi, iako prekasno, ukazu na potencijalnu opasnost i razocaranje koje dolazi s njom u paketu.
Sve sto sam joj rekla, u najdubljem povjerenju, ona je proslijedila dalje. Svojim poznanicama, jer pravih prijatelja nema. Na svakoj kavi glavna sam joj tema, gdje uvijek i iznova, sa istim zarom secira ono najintimnije. U svojoj plitkosti krivnju svaljuje na mene. Ja sam ta koja joj je okrenula ledja, ja sam dno ovog izopacenog drustva.
Masu sam puta prelazila preko ozbiljnih svadja, masu sam puta pruzala ruku pomirenja, gazila svoj ponos iz nekog glupog uvjerenja da ljudi grijese, da je prijatelj, pravi prijatelj rijetkost koju treba cuvati. Vjerovala sam da je ljudski oprastati.
Presla sam preko izdaje, dopustila sam da pljuje sto po nasim prijateljicama, sto po ljudima o kojima ne zna apsolutno nista. I da sam mrvicu manje inteligentna, dopustila bih si da njena zloca predje na mene. Da i ja postanem tako ogorcena, ljubomorna i plitka. Da vrijedjam one koji su mi pruzili ruku prijateljstva. I umalo sam pokleknula. Koliko god volim za sebe reci da imam svoj stav kojeg je tesko poljuljati, ona je zamalo uspjela.
I mogu samo zahvaliti svemiru, Bogu, svojoj sposobnosti da priznam pogresku i ispricam se za istu i prijateljicama koje su prihvatile moju ispriku, a ono ruzno zakopale u najdublji kutak svoga srca.
Dopustila sam njoj, koja nema apsolutnog pojma kako funkcionira zdrav, normalan odnos izmedju dvoje ljudi da mi drzi predavanja kakva bi trebala biti moja veza. Dopustila sam joj da mi posije sjeme sumnje, da pljuje po njegovim prijateljicama kao po zadnjim kurvama koje samo cekaju priliku da ga odvuku u krevet. Jer da, njoj tako nesigurnoj i posesivnoj nepojmljiva je cinjenica da ljudi imaju prijatelje. Muske ili zenske. Cura koju je vrijedjala gdje god je stigla, i ja skupa s njom, u trenutku zaljubljenosti, zatupljenosti i pomracenosti uma, se ispostavila kao jedna od najdivnijih osoba koje sam ikad upoznala. Provele smo zajedno prekrasnih 10 dana u drustvu zajednicke prijateljice, zblizile se toliko da sam joj povjerila ono najintimnije, sto iznosim samo na stranicama ovog bloga. Pocetni strah od jos jedne izdaje isceznuo je u sekundi, kad me je cvrsto zagrlila dok joj se u ocima odrazavalo razumijevanje, iskrenost i bliskost.
I odavno bih zatvorila to poglavlje zivota, stresla prasinu sa slomljenog srca i krenula dalje, bogatija za jos jedno iskustvo, da nisam saznala nesto sto me je, ovako ranjivu i osjetljivu, dotuklo do kraja. Doticna malogradjanka mi je jednom prilikom, dok smo jos bile kao nokat i prst, u trenutku dok sam bezbrizno spavala kod nje, uzela iz torbe kljuceve od auta i sa svojom se "prijateljicom" odvezla daleko u noc.

I pitam se, sto mislis tko si ti?? S kojim pravom kopas po necijoj torbi, s kojim pravom diras ono najvrijednije sto imam? S kojim pravom, kad znas kakvu mi emotivnu vrijednost predstavlja taj auto? Kako te nije sram, kako mi nakon svega mozes pogledati u oci? Sto si htjela dokazati? Kome? Je li to kompleks sto nemas vlastiti? Jer ruku na srce, uz tolike lazi svojim roditeljima, nisi zasluzila apsolutno nista.

Danima sam sanjala kako joj udaram glavom o zid. I nisam vise mogla izdrzati to ludilo, ispricala sam sve svojim roditeljima. Moj tata je divan, posten covjek, ali kad netko uzme nesto sto je krvavim rukama zaradio za svoju kcer, pretvara se u zivotinju. I jedva sam ga nagovorila da ne povuce sve svoje veze, da ne digne cijeli Zagreb na noge. Za nju ovdje vise ne bi bilo mjesta, nikakve je hercegovacke vezice ne bi spasile od zagrebacke mafije.
Malo mu je falilo da obavijesti njene roditelje kakva mu je kcer, da je i do njega doprijelo da je spavala sa pola faksa, da je pala godinu a lako bi mogla i jos jednu.

I zato moja "draga", ako ovo citas, a znam da citas...da ti vise nikad nije palo na pamet spomenuti moje ime. I samo da znas, sve sto, u najdubljem povjerenju kazes svojim prijateljicama dolazi do mene. To objasnjava cinjenicu da pravih prijatelja nemas. I da, problem je u tebi.
I budi sretna sto je ovako zavrsilo.

A sada zatvaram ovo zivotno poglavlje. Oprastam i idem dalje.
Nje kao da nikad i nije bilo. Ostaje samo gorcina u ustima kao podsjetnik na dane kada sam bila naivna i glupa.
Podvlacim crtu, stavljam tocku na i.

Ima 6 mjeseci da sam u novoj vezi. Da, proslost se ponavlja. Opet sam pobjegla kad vise nije bilo zanimljivo, kad nije bilo to. Kada se zivotna svakodnevnica srusila na nas poput tamnog oblaka gdje ne vidis sunca, ja sam digla sidro. Usudila bih se reci da nisam bila dovoljno snazna, strpljiva i hrabra. Svaki njegov dodir poceo me zivcirati. Svaka recenica proizasla iz njegovih usta izazivala je u meni strasan otpor, mucninu i grc.
Kao kakva pokvarena ploca, iznova je ponavljao da ce se promijeniti, da mu dam vremena...da me voli.

"Sebicna si, histericna i razmazena. Od materijalnog ne vidis ono neopipljivo, okom nevidljivo. Unatoc svemu, DiT, ja te volim."

Ili sam previse voljela sebe ili premalo njega, ne znam. Vjerujem u sudbinu, vjerujem da se sve dogadja s razlogom.
I da se, kao bumerang, vraca.
I opet sam, kao guska u magli, uletila iz veze u vezu. Romanticno, nepromisljeno, naivno.
Osvojio me na prvi pogled.
Visok, naocit, uspjesan. Nejasno se prisjecam noci dok sam, opijena litrama vina, spavala u njegovom narucju. Mirno i spokojno. Zasticena od svega. Nejasno se prisjecam njegovih poljubaca, milovanja i zagrljaja.
Tada sam znala da zauvijek zelim ostati uz njega, uz taj osjecaj sigurnosti, razumijevanja i njeznosti.
Oh, kako sam bila u krivu.
Lebdeci na oblacima, s ruzicastim naocalama, zaboravila sam na onu "cijeli svijet je pozornica". A on je glumac koji zasluzuje Oscara. Bio je sve sto sam pozeljela dok nije osjetio da se lagano topim, kap po kap. I naglo je okrenuo plocu, pokazao onu drugu stranu koju nisam htjela vidjeti. Sebicnu i hladnu. Kako poslovno tako i privatno, taj covjek zna sto zeli. I nema emocija, ide do kraja s dozom racionalnosti koje se toliko plasim.
Jasno mi je dao do znanja da je posao na prvom mjestu. Sastanci, putovanja, 0-24. Nema mene, nema nas.
Kako bih docarala pravu situaciju, citirat cu nesto sto sam napisala na forumu. Jer osjecam pritisak u prsima i raspast cu se u tisuce komadica ako cu si jos jednom usudim priznati sljedece:

"Zakljucila sam da On ima nedostatak samopouzdanja koje kompenzira radom od 0 do 24. To objasnjava potrebu za 500 zgodnih frendica na fejsu, potrebu da me pita koga sam ja pitala mogu li na more, da me presetava pred poslovnim partnerima ko kakav privjesak, da napravi sve da se ja zapalim a onda mi igra toplo hladno, da najozbiljnije izjavi kako je uvjeren da ga nikad necu ostaviti.
E, pa sad bi bilo dosta! Mozda jesam sjebana u glavu, mozda mi je percepcija skroz iskrivljena, ali ako ja vec ne vidim neke stvari, postoje osobe koje ce mi na to ukazati.
I opet se ne javlja, cijeli dan. Neka, necu ni ja. Iako mi jebeno fali, ovaj put necu poslati "ljubavi, laku noc" . Posalji ti meni, pizdo.
Vrijeme je da opet budem ona stara, pa makar to znacilo da cu, po prvi put u zivotu, biti solo. Stvarno ponekad ne znam sto mi se desava. Ako sam imala petlje prekinuti 4godisnju vezu, pa 3godisnju s deckom s kojim sam vec zivjela, sto me drzi u ovoj, nakon samo 6 mjeseci? Moja glupost i idealiziranje necega cega u biti ni nema. Radis? Ok, ali daj me onda, kad se napokon vidimo, odvuci u krevet a ne na veceru, zagrli me umjesto da mi mases platinastim amexom, poljubi me umjesto da me posesivno presetavas po spici.
I imam neki feeling da ce me ostaviti. Jer (tko bi rekao) imam svoje ja i ne dam se uklopiti u kalup neke praznoglave barbike koja se samo smjeska, izgleda dobro, ne pita puno, zadovoljava se jednomjesecnim dvominutnim seksom i kojoj imponiraju skupe vecere i visina njegove place."

To je moj trenutni zivot, istina od koje sam toliko bjezala. Iz dana u dan, ja sam zivjela u iluziji. Zaspala bih sa smjeskom na licu jer bih sanjala njega, punog njeznosti i ljubavi. Vrijeme je da se probudim i priznam: to nije on.
Ne, ne mogu ga ostaviti. Ne jos. Mozda je potrebno malo vise vremena, truda, kompromisa. A mozda, ali samo mozda i dalje vucem onu dozu mazohizma sto me uporno hrani i istovremeno unistava.

Jer moje su emotivne potrebe daleko iznad njegovih. I osjecam takvu prazninu i istovremenu bol oko srca da bih mogla vristati, plakati, sve dok barem jedan djelic moje tuge ne dopre do njega.
Imam ga, a nemam ga. Ne dovoljno.

Za sad svoju tugu ubijam normabelima.
Prezderavanjem i povracanjem.
Izgladnjivanjem.
I opet u krug, bez mogucnosti izlaska.
Ana je uvijek tu.
Konstanta u mom zivotu.
Jednosmjerna karta za pakao.




| komentari (15) | print | # |

srijeda, 29.10.2008.

Nema naslova

kiss
Trebalo mi je neko vrijeme da sama sa sobom rijesim odredjene stvari.
I tesko je pisati, onako iskreno i iz dubine duse, kad znas da tvoje misli, zelje i snovi nisu vise anonimni. Kad se pojavi netko tko, skriven iza nemastovitog i tako prozirnog nicka, smatra da ima pravo iznjeti svoj stav, vidjenje i misljenje o tome tko sam i kakva sam zapravo. Netko, tko ce iz mog dnevnika zakljuciti da sam povrsna i narcisoidna jer, gle cuda, pisem samo o sebi.

Ona u svom dnevniku pise o sebi, ma kako se samo usudjuje!

Netko, tko ce si uzeti za pravo javno iznositi svoje svoje misljenje o mom fizickom izgledu jer, pazi, ima toliko cura koje su ljepse od mene.

I ljepsih i ruznijih, usudila bih se primjetiti, ajmo me sad spaliti na lomaci.

I moram priznati, uvijek su me fascinirale takve osobe. Sakrivene iza kompa, laptopa, whatever, sposobne su ispljunuti toliko zajedljivih komentara da zaboli glava. Jel bi se takve osobe usudile iznjeti svoje misljenje javno, onako u cetiri oka? Meni u lice?
Iskreno, sumnjam.

Ali eto, pruzit cu im i dalje mogucnost da anonimno "slucajno" prelaze preko mog dnevnika. Da, strascu jednog voajera, upadnu u moj svijet i analiziraju moju povrsnost.
Pa izvolite!

Ne mogu tocno definirati kako sam. Usudila bih se reci da prevladavaju losi dani. Unatoc tjednima bez bingea, unatoc danima bez izgladnjivanja.
Unatoc mjesecima bez riganja, osjecam se uzasno.
I zavirila sam duboko u sebe, osvijestila i pokusala rijesiti odredjene probleme, komplekse i deformacije.
Pokusala sam ne lijeciti depresije shoppingom. Jedini uspjeh je sto imam vise para za benzin, ali nemam sto ubuci. I vozim se besciljno gradom, jer me pomisao na bivanje okruzenom ljudima dovodi do napadaja panike.
Po tko zna koji put, procitala sam sve Kantove kritike i cijeli Proustov ciklus U trazenju izgubljenog vremena.
Nakon pocetne euforije zbog otkrivanja nekih spoznaja koje, u mojim mislima, i nisu tako nove, shvatila sam da sam se opet pretvorila u knjiskog moljca koji izbjegava bilo kakav kontakt sa vanjskim svijetom.
Nije dobro.
Zapocela sam ovaj tjedan s malim ciljevima unesenim u novi planer. Pusiti kutiju dnevno, vjezbati bar triput tjedno. Pospremiti stan, na vrijeme uciti. Napraviti neku sitnicu koja ce nekome izmamiti osmijeh na licu.
Danas je srijeda, a ja i dalje pusim vise od kutije. Na leg magic nisam stala niti jednom, a stan je i dalje prekriven prasinom. Jos uvijek ucim noc prije kolokvija, sto rezultira nepotrebnom histerijom, kronicnom neispavanoscu i blokadom mozga. Mislim, prodjem ja taj kolokvij, ali rezultati su, za moj pojam, u najmanju ruku porazavajuci.
Umjesto osmijeha, frendici sam izmamila suze jer sam joj zaklopila slusalicu kad me je najvise trebala.
A planer? Njega sam u ovom trenutku potrgala na komadice i ritualno spalila. Jer jedina mu je svrha bila da me podsjeca na moje propuste i neuspjehe. Ne treba mi to. Ako cu vec biti neuspjesna i nesposobna, ne treba mi jos i podsjetnik koji ce me iznova i iznova podsjecati na cinjenice.

Ovaj put necu o svojoj kilazi i opsjednoscu istom. Iz razloga sto bih se, po tko zna koji put, obvezala na neke korake. A znamo kako zavrse isti.

Od danas pa nadalje, bez planova, bez ciljeva. Bez step by step ideja.

Korak po korak, dan za danom ja cu jednostavno...zivjeti.
Pa kud me odnese.




| komentari (20) | print | # |

ponedjeljak, 30.06.2008.

Jos uvijek sam tu...

Nekako nemam inspiracije za pisanje. Imam osjecaj da stojim na mjestu i da je u mom zivotu bas sve uvijek isto.

Ponedjeljak je. Uvijek sam voljela ponedjeljke. I opet ispisujem redke svoje biljeznice novim planovima i cvrstim odlukama kojih cu se ovaj put drzati.

Iako nisam ni svjesna, ipak sam se promijenila. Ne prakticiram vise vodene dane. Iz razloga sto sam ozdravila ili iz razloga sto vise ne mogu, nije ni bitno. Ne jedem puno, ali tu i tamo mi se zalomi koji binge. I onda opet u krug, mislim da sam jadna, mislim da sam slaba. Mislim da sam debela i mrzim svaki dio svojeg ja. Oblacim njegovu najsiru majicu, kao da ce prekriti izdajnicke posljedice utjehe u hrani, kao da ce sakriti sram koji osjecam. I tada vjesto izbjegavam njegove dodire ispod majice, vec uvjezbanim osmijehom otklanjam sve njegove sumnje.
Srecom, takvi su dani sve rjedji i rjedji.
Voljela bih da nestanu, jednom zauvijek. Voljela bih iscupati svoju sjebanu psihu i previse kriticki nastrojeno oko.
Vjezbam, a od ovog tjedna nastojat cu redovito.

Uskoro cu napuniti 20 godina. Vrtim film godinu dana unatrag.
Bila sam nesto mrsavija nego sad, ili je opet u mojoj glavi, ne znam. Maturirala sam, upisala jedan faks i pripremala se za prijamni za drugi.
Obecala sam nekim ljudima da nas nista i nitko nece razdvojiti. Razdvojilo nas je. Nedostatak vremena, nestanak zajednickih interesa.
Ipak, oni najbitniji, oni sto cine najvazniji dio mog zivota, jos uvijek su tu.
Moje tri ljepotice. Jednu od njih vidjam poprilicno rijetko, ali to ne umanjuje velicinu i snagu naseg prijateljstva.
Prije tocno godinu dana, bile smo pune planova, zelja i nadanja. Okrutna stvarnost i neumjereni tempo zivota spustili su nas na zemlju, ali i dalje se drzimo zajedno. Skinule smo ruzicaste naocale, postale smo realnije, odgovornije i ozbiljnije, ali se i dalje drzimo za ruke.

On. Prije godinu dana rekla sam prijateljicama da, ako "prezivimo" ljeto, ostat cemo zajedno zauvijek. Prezivjeli jesmo i danas smo zajedno godinu i tri mjeseca.
I sto vrijeme dalje prolazi, volim ga sve vise. Sa svakim satom, sa svakim danom provedenim zajedno, moja ljubav prema njemu proporcionalno raste. Postali smo pateticni, postali smo romanticni na onaj ljigav nacin, ali nije me briga.
Nisam znala da je moguce ovako voljeti.
Onih rijetkih noci, kada spavam sama, nesto me steze oko srca. Ne mogu tocno definirati taj osjecaj. Nesto fali. Za mene jutra koja nisu provedena u njegovom zagrljaju nisu jutra. I nije me briga za sunce i novi dan kad je jastuk pokraj mene prazan.
I da, mislim da mogu definirati srecu! Osjecaj kad me propudi mjesavina suncevih zraka, njegovih dodira, zagrljaja i poljubaca. Njegov sneni pogled i pramen kose koji mu prekriva lice.
Nisam znala da ljubav moze biti tako snazna. Da ti promijeni cjeloukupan pogled na svijet, da te zavrti tako jako, tako snazno. Vrtuljak srece.

Tek sad vidim, definitivno vise nisam DiT. Nisam vise "debela" i nisam vise tuzna. Lazni osmijeh o kojem sam toliko govorila nestao je s mog lica. On ga je izbrisao.

I dalje hodam cestom puna samopouzdanja, i dalje se ogledam u svakom izlogu. S jednom razlikom-samopouzdanje vise nije lazno, a pogled vise nije kritican. U vecini slucajeva.

Rat jos uvijek nije dobiven, ali bitka jest.
I idem hrabro prema tom cilju!

Ljubim Vaskiss




| komentari (17) | print | # |

ponedjeljak, 28.04.2008.

I ove se noci vrtim u krevetu, bezuspjesno pokusavajuci zaspati.
Mracna soba, tek djelici svjetlosti ulicne lampe prodiru kroz spustene rolete. Djelici svjetlosti obasjavaju njegovo lice. Spava. Mirno i spokojno. Djeluje tako bezbrizno i sretno. Ljubav moja lijepa. Obujmio me oko struka i privio svoje golo tijelo uz moje. Pramenovi duge, guste kose skakljaju me po ramenu.
Nirvana.

Pitam se, zasto ne mogu sklopiti oci, prepustiti se trenutku i jednostavno zaspati?


Volim ga. Vise od svega. Da, sretna sam. S njime potpuno.
Ali...
Svi ostali aspekti moga zivota ozbiljno zapinju.
U ovo vrijeme, prije godinu dana, hodala sam cestom visoko uzdignute glave. Mrsava. Lijepa. Ponosna. Sretna. Svakim novim danom pozeljela sam vristati od srece. Nadobudna maturantica. Sigurna u sebe, sigurna u svoje zelje i snove. 47 kg, sunce, kava, moje tri ljepotice. On. Bila sam tako ispunjena, tako opijena zivotom! Ah, bila sam tako...naivna.

Sto se tako drasticno promijenilo u godinu dana? Koliko god se trudila, ne znam odgovor. Fizicki se i nisam previse promijenila, objektivno gledajuci. Ali, nestalo je onog sjaja u mojim ocima, onog neceg zbog cega bi svi na trenutak zastali. Nestalo je sigurnosti i odlucnosti koje su, ne tako davno, bile moje glavne karakteristike. Odjednom ne znam vise sto zelim, odjednom vise nisam sigurna je li ovo ispravan put.
Postalo je tako monotono i u isto vrijeme tako stresno.
Vise nego ikad, treba mi promijena. Dokaz da sam ovdje, poticaj da krenem dalje.
Po prvi put u zivotu, ja ne znam kako!

Jasno mi je da se ne mogu vise vracati u proslost. Ne mogu vise zaliti za nekim davnim, vec izgubljenim vremenima.
Ne mogu u potpunosti prozivjeti sadasnjost, docekati buducnost, ako mi je srce ostalo u proslosti.
I?
Sto sad?
Odkud da krenem?

Ne mogu. Nisam vise sposobna ni raditi ono sto najvise volim, pisati. Nekad su rijeci tekle same od sebe. Redci i redci, stranice i stranice ispunjene mojim mislima.
Ostala je samo praznina.
Tko zna, mozda je i uspijem pupuniti.

Jednom, ali ne veceras...





| komentari (21) | print | # |

subota, 15.03.2008.

Stvari se mijenjaju...

...i nekako sve dolazi na svoje mjesto.

Sjedim u praznoj, mracnoj kuhinji, a svjetlo laptopa tako mi iritantno ide na zivce. Umorna sam, tako prokleto umorna.

Godina dana. Neki dan bila je godina dana da sam ga prvi put vidjela. Da sam se, po prvi put u zivotu, zaista zaljubila. Na prvi pogled, strastveno i nerazumno. Boze, tko mi krade vrijeme? Ovih 12 mjeseci proletjelo je brzinom svjetlosti, bez ijedne svadje. Ispunjeno podrskom, povjerenjem, prozeto ljubavlju i razumijevanjem. I opet se pitam, cime sam ga zasluzila?
Nikad ne bih javno priznala, ali promijenio me. Na bolje. Ne znam kako, ali pokazao mi je koliko je zivot ustvari predivan. Potaknuo je u meni neke nove osjecaje, osjecaje za koje nisam ni znala da postoje. Duboko u meni, dobro skriveni, isplivali su na povrsinu. Da mogu, vristala bih od srece! Jer, sretna sam! Usudila bih se reci da je moja bolest pala u neki drugi plan. Jos uvijek je tu, jos uvijek je dio mene, ali kao da je postala manje bitna. Nevazna i sitna naspram savrsenom zivotu koji imam s njim.

Please die Anna...

Koliko sam puta pozeljela? Ne usudim se brojati. Imam neku svojevrsnu samokontrolu. Ne debljam se, ali niti ne mrsavim. Vjezbam, cak sam i krenula u teretanu. Naizgled, na pravom sam putu da izadjem iz igre kao pobjednica. Naizgled, jer i dalje brojim svaku kaloriju. Jer se i dalje podsvjesno optuzujem kad pojedem kockicu cokolade vise. Ne zelim analizirati, ne mogu vise. Dio je mene i uvijek ce biti.

Sto se faxa tice, sve je ok. Osim sto sam pod uzasnim stresom. Unistit ce me moj perfekcionizam. Uvijek moze bolje, uvijek moze vise. Cemu se uopce truditi ako znam da nece biti savrseno? Fuckin psiha!

Rasplakala sam se danas, nakon dugo vremena. Vec duze vrijeme razmisljam o odnosu sa svojim roditeljima. Sve su mi pruzili, stavili moje zelje ispred svojih. Zivot me mazio, priznajem, ali karte se mjijenjaju, kolo srece se okrece. Pitam se, sto ako odu prerano, a ja im nisam rekla koliko ih ustvari volim? Koliko sam im zahvalna? Koliko mi znace i da ih ne bih mijenjala nizasto, ni da mi netko da sve ljepote ovog svijeta na dlanu.

Tata i mama, volim vas...

Evo ga, opet suze. Opet prokleta nostalgija i tuga.

A nas cetiri vise nismo nas cetiri. Samo sam s A. ostala u redovitom kontaktu. Ljudi se mijenjaju, putovi se razilaze, tako to valjda ide. Valjda...

Umorna sam za neki suvisli nastavak. Neki drugi put, mozda.

Idem mu se uvuci u zagrljaj. Prolazit mu prstima kroz kosu i promatrat ga dok bezbrizno spava. I po stoti put, pozeljeti zaustaviti vrijeme.

Neke stvari trebale bi biti vjecne...

Ljubim Vas kiss
wave



| komentari (12) | print | # |

nedjelja, 13.01.2008.

Reci mi, tko si?

I kad se srusi sve, i kad se izlaz iz rusevina vlastitog zivota cini miljama daleko. Kad nestane laznog sjaja, kad se vise nemas cemu nadati, prepusti se, i...samo pisi.

Ni ove noci necu zaspati prije 6 ujutro.
Prstima prelazim preko nove tetovaze. S uzitkom se prisjecam boli koja me prozimala dok mi je igla s tintom ulazila u svaku poru. Covjek se lako navikne na sve, patnja vrlo brzo predje u delirij.
Jedna tetovaza, tri frendice. Jedno znacenje, a trajat ce zauvijek.

Opet sam mucila samu sebe. Slike savrsene nje prolazile su mi mislima, dolazile pred oci. Usuljala sam se u njezin zivot. Pomno proucavala svaku crtu lica. Njene duge, mrsave noge usporedjivala sa svojima. Valjda bezbroj puta, pitala sam se zasto? Zasto to radim? Zasto se svjesno i namjerno unistavam?

Prelijepa je. I ti si nekad bila. Kvragu! Nije prelijepa, fotogenicna je. Vidjela si je, glupaco. Bila si pijana, ali, zar je bitno? Ostala je ista ona djevojcica koju su tukli u osnovnjaku, zar ne vidis? A i ti si ostala ista. Prikrivenih kompleksa i samodopadnog drzanja, koga mislis zavarati? Imate nesto zajednicko, jesi li primjetila? Stvorile ste laznu sliku o sebi, sliku koja mu se svidja. I zato ju je volio. I zato te voli. Jer, podsjecas ga na nju. U stvari, ti si njena modificirana kopija.

Pitam se, jel bi volio pravu DiT? Mozda, ako bih je i ja voljela. Mozda, ako bih znala tko je uopce ona? Kakva je? Sto voli, sto je ispunjava? Sto je to sto je cini sretnom? Kvragu, putem sam izgubila sebe, izgubila sam vlastito ja. ..

Dobro ti stoji kozna jakna. I marte bi obukla, da nisi stvorila DiT koja "ne podnosi" marte. Hm, zasto onda stoje u tvom ormaru, izmedju dva para skupih stiklica? Sto je bilo prije, darkerica ili sminkerica?

Ne mogu se sjetiti sto je bilo prije. Kad je izbrisana granica izmedju poigravanja i lazi, izmedju stvarnosti i drame? Drame u kojoj igram glavnu ulogu. I jebeno mi dobro ide, morate priznati.

Reci mi, tko si? Dok motate joint i jedete milku noisette, jesi li sretna? Znam da jesi, znam da blistas, ali reci mi, jesi li to ti?

Jesam li? Kako znati, kako otkriti? Da sretna sam. Toliko da pozelim vristati od osjecaja koji u meni izaziva erupciju. I pozelim izvaditi marte iz ormara i obuci njegovu spitku. Pruziti mu ruku i, zajedno s njim, jednostavno pobjeci....

Zasto mu lazes? Zasto glumis filozofa i idiota u isto vrijeme? Predstavljas se u savrsenom svijetu, a znas da on to nije. Bojis se da vidi kako nisi savrsena, jer, gle cuda, i ti si samo covjek. Bojis se, a pitam se zasto?

Vidi li on moje mane? Moze li se osoba ikad upoznati do one krajnje granice? I preko nje, ako treba. Jer, vrijeme prolazi, a mi ga sve vise provodimo zajedno. Pitam se, je li moguce glumiti tako dugo? Postoji li mogucnost da on vidi onu pravu DiT, voli onu pravu DiT, pozna ju u dusu?

Mozda ispod te silne fasade vidi jasnu sliku. Onu pravu, koju ja ne mogu?
Mozda, ali samo mozda.
Voljela bih da je tako...

Ljubim Vaskiss

wave



| komentari (26) | print | # |

subota, 29.12.2007.

I opet...

...po tko zna koji put, pogledom prelazim preko ovog bloga. Citam ispisane stranice svog zivota, s nelagodom u zeludcu prisjecam se nekih stvari. Citam vase komentare, a opet, nikako da smognem snage napisati novi post.

Ovog Bozica ulovila me neka depresija, melankonija koja se prosirila na svaki centimetar mojeg ja.

Prazna, hladna kuhinja. Pola 3 ujutro. Cigareta u drhtavim, hladnim rukama. Casa vodke, mozda me ugrije. Suza u oku, mozda me ocisti.
Od svih sranja koja sam napravila. Od svih tereta koje nosim.
Oko mene tisina. Svi su vec odavno zaspali. Miran Bozic. Da sam bila pametna, ostala bih doma. U svoja 4 zida. Ionako ne vidim razliku. Cemu forsirati neku laznu obiteljsku srecu, bozicnu idilu, kad je nema ni inace? Iluzija. Rasprsne se kao mjehur od sapunice, kao kristalna casa koju, u naletu bijesa, tresnes svom snagom o zid.

U jednom trenutku upalila sam laptop. Pogled mi je lijeno prelazio preko redaka vasih zivota, kapci su se pustali pod naletima umora. Ili je od vodke, tko ce ga znati. Jedan pogled na blog drage mi ovdje osobe, izazvao je bujicu suza. Shvatih tada koliko sam sretna, koliko bih trebala biti sretna. Jer, on je jos uvijek tu, nakon skoro 10 mjeseci. I voli me sve vise, bezgranicno i nesebicno. Jer moji roditelji gore spavaju mirnim snom. Da, i oni su tu.
I moje cure, koje vidjam i ne vidjam, su takodjer tu. U mome srcu, pogotovo ti, Nina.

Obrisala sam suze i zapiljila se u svoj odraz u obliznjem prozoru. Tako umorna, tako bezvoljna. Tako tuzna, a pitam se, zasto?
Rukom sam presla preko svojih, sve manje vidljivih, kostiju. Kosti kao dokaz, dokaz cega? Hrabrosti? Snage? Volje i upornosti? Nemojte me nasmijavati! Dokaz da mi zivot ide nizvodno, da iz straha od obaveza i odgovornosti bjezim u dobro mi poznatu rupu. Iluziju mira i savrsene samokontrole. Nesposobna da pogledam problemima u oci, tjesim se cinjenicom da sam jaka jer mi je zeludac prazan, lice upalo, a kosti opipljive.

Koliko mi je trebalo da shvatim sto radim? Koliko ce vama trebati?

Sreca, ona prava, istinska i potpuna, nije u trapericama broj 32. Ne mjeri se kolicinom rebara koje si mogu prebrojati. Ne moze se postici na silu, kupiti nikakvim parama.
Naucila sam na svojim pogreskama, nazalost. Budite dobre i nemojte ih ponavljati!
Danas znam, sreca je u svakom novom danu. U spavanju u njegovom zagrljaju. U njegovom mirisu na mome jastuku. U carobnom budjenju svaki put kada je on tu. I ne treba vam puno da zakljucite, sreca je kad volis i kad si voljen. Ljubav zaista rusi sve prepreke, koliko god zvucalo pateticno, koliko god bio klisej. Ljubav, ona prava, bezuvjetna, mijenja percepciju, mijenja ljude. Izvlaci najbolje iz covjeka, a ono ruzno pada u drugi plan, jednostavno nestaje...

S osmijehom na licu prisjecam se noci kad sam mislila kako sam trudna.
Zvjezdano nebo nad Zagrebom, njegovo lice obasjano svjetloscu svjece.
Drzao me u narucju i govorio kako cu biti najljepsa mama na svijetu. Obasipao me poljubcima, razmazio dodirima. Rekao je da sam okrenula njegov svijet naglavacke. Od dvije hladne, zatvorene osobe, pretvorili smo se u nesto sasvim drugo. I jedan i drugi otkrili smo osjecaje za koje i nismo znali da postoje, jedan novi dio sebe samih. U trenutku kad je spustio usne njezno na moj trbuh, dok je prstom njezno prelazio preko istog...totalna euforija! I nema te droge koja moze izazvati takvu erupciju, pouzdano znam!
Cjela ta noc protekla je kao u snu. Tako nestvarno, tako...carobno. Iz njegovih usta jedno iskreno "volim te", pa jos jednom. Slatka prepucavanja oko imena djeteta. Pateticni do kraja, ali sretniji no ikad.

S druge strane, tesko se boriti s onom starom DiT. Nesigurnom, razdrazljivom, cesto tako povrsnom. Opsjednutom brojanjem kalorija, mjerenjem opsega struga. Opterecenom svakim stajanjem na vagu.
I zelim je ubiti, zelim da nestane. I pitam se, moze li vec jednom otici?
Pognute glave, svjesna da je izgubila?
Pitam se, dok gulim koru od mandarine, svjesno i namjerno ulazeci u jos jedan vocni krug.

Ovog puta, obecajem da je zadnji.

...Please die ana
For as long as you’re here we’re not
You make the sound of laughter
And sharpened nails seem softer...


Ljubim Vaskiss

wave



| komentari (29) | print | # |

utorak, 13.11.2007.

Da se mogu ko nekad vratiti na pocetak...

Palim prvu cigaretu iz danas trece otvorene kutije bijelog marlbora, a drhtavim rukama nespretno otklanjam ostatke razmazane maskare s uplakanog lica. Prazan pogled usmjeren u imaginarnu tocku na zidu.
Negdje u daljini cujem smijeh. Onaj iskren, djecji. Naivni.

Imam osjecaj da se moj naizgled savrsen zivot rusi kao kula od karata. Osjecam neprekidne nalete hladnog vjetra, onog sto ti se uvuce pod kosti i ciju hladnocu osjecas jos satima poslije.
Nesposobna sam nositi se s vlastitim problemima. Tako sam prokleto...slaba.
I koliko god se trudila, nista mi ne polazi za rukom.

53 kile. Iznenadjuje me cinjenica da se previse ne zamaram time. Kao da sam se pomirila sa svojim velikim, debelim, masnim tijelom. Neka. Ono je samo odraz mojeg unutarnjeg ja. Da, raspadam se iznuntra. Ne, nista me vise ne veseli.
Gubim kontrolu. Sve ono sto me je naizgled cinilo nepobjedivom i hrabrom odjednom je nestalo. Sve moje zelje, nade i snovi, sve iluzije, ideali i heroji.
Hrana je bila zadnja stvar koju sam mogla kontrolirati u ovom ispraznom zivotu, moram se pomiriti s cinjenicom-izgubila sam na jedinom podrucju gdje sam igrala kako treba.

Praznina.

Nema suza, nema griznje savjesti. Samo jedno veliko NISTA.

I pitam se, ako me sitnice poput pretrpanog rasporeda, debelog odraza u ogledalu i raspadanja obitelji mogu dovesti do psihickog ludila i totalnog raspada sistema, sto li ce tek biti kasnije?

Jer znam, uvijek moze biti gore. Pitanje je, koliko moja sjebana psiha jos moze podnijeti?

Voljela bih pomaknuti sat unatrag. Vratiti davno izgubljene trenutke, vec izbrisana sjecanja. Voljela bih, kao nekad, uci u nas birc nasmijana i sretna. Savrseno isfenirane kose, potpuno ravnog trbuha. Biti ona stara DiT.

Savrsena...

Mozete li, molim vas, izbrisati imena urezana na zidu? Jer previse boli, previse podsjeca na nesto cega odavno nema.

Jedino sto me u ovom trenutku sprijecava da zauvijek zatvorim oci jest on. Ispunjava me pomisao da necu leci u hladan krevet, vec cu zaspati u njegovom zagrljaju.
Zasticena od sebe same.
Slusat cu otkucaje njegovog srca, njegov pravilan ritam disanja. Gledat cu njegovo andjeosko lice i pitati se cime sam ga zasluzila.

I otkrit cu vam jednu tajnu. U nekom savrsenom svijetu, u idealnim uvjetima, postojali bismo samo on i ja. Daleko od sviju, od svega sto nas trenutacno okruzuje.
Ponekad, pod utjecajem raznoraznih legalnih i ilegalnih supstancija, razmisljamo da skupimo hrabrosti i ostavimo sve. Da spakiramo kofere i kupimo jednosmjernu kartu za izlet u nepoznato. Da srusimo sve mostove sto ostaju iza nas, jednom zauvijek.
I sto cesce razmisljamo o tome, ta nam se ideja vise ne cini tako djetinjasta, smjesna i nerealna.

Da, zbog njega bih se odrekla svega. Lagodnog zivota. Prividne sigurnosti.
Anoreksije.

Mozda je upravo to rjesenje.

Vrijeme ce pokazati...

Ljubim Vaskiss

wave



| komentari (36) | print | # |

nedjelja, 04.11.2007.

Te noci sve se promijenilo

A bilo je potrebno tako malo. Trebala sam samo...pitati.

Nas birc. Izbljedjela imena urezana na zidu. Nema, vise niceg nema.
Nema vise kava rano ujutro, nema vise nasmijanih lica mojih prijateljica.
Ostali smo samo on i ja. I to mi je u tom trenutku bilo i vise nego dovoljno.

I dok mi je njezno rukama prolazio kroz kosu i vlaznim usnama prelazio preko mog vrata, nisam mogla da se ne zapitam-je li ne tako davno i nju ljubio na isti nacin? S istom kolicinom strasti, istim zarom?

Hrabrija nego ikad, odlucila sam prekinuti tu agoniju. Pitala sam ga, da mu se pruzi prilika, jel bi opet bio s njom. Kad sam ga pogledala u oci, shvatila sam da je pitanje bilo glupo, a moje sumnje besmislene i smjesne.

"Previse mi znacis, previse te...previse mi je stalo do tebe! Nikad, s nijednom, a najmanje s njom"

Zagrlila sam ga snazno, najjace sto sam u tom trenutku mogla.
Nestala je svaka sumnja, svaki trag nesigurnosti.
Poluprazan birc, osvjetljen jednom svjecom koja samo sto nije izgorila.
Sjaj u ocima, neizdrziva zelja, on i ja...

Te noci nisam mogla spavati. Gledala sam njegovo andjeosko lice i prolazila rukama kroz njegovu prekrasnu, dugu kosu. Njezno, da ga ne probudim. Tiho, da ne prekinem caroliju. S osmjehom na licu, jer pripada meni.

I must live with this reality....I am yours eternally...

Prve zrake sunca probijale su se kroz prozor, a ja sam jos uvijek bila budna.
Sama sa svojim mislima, u njegovom zagrljaju s njim potpuno.

Zasto sam se toliko opterecivala njom? Zasto, kad i sama imam proslost?
Puno burniju, usudila bih se reci...

Mala, nisam ju volio, bio sam zapaljen za nju! Hej, budimo realni, kako nekog mozes voljeti nakon mjesec i pol?

Jedno sam znala. Nije problem u njoj, u njezinoj ljepoti i inteligenciji.
Nije problem u njezinim dvosmislenim porukama koje posalje tu i tamo.
U cinjenici da je...oh tako savrsena.
Kao i uvijek, problem je duboko u meni.
Nesigurnost za koju sam bila uvjerena da je nestala. Izgleda da sam ju samo potisnula, u najdublji kutak sebe.


Primjecujem da me puno manje okupira hrana, odkad sam s njim.
Kao da daje neki novi smisao svemu ovome.
Tracak nade da cu jednog dana izaci iz ovog pakla.
S njegovom rukom oko svog tanasnog struka.

Odjednom se osjecam tako snaznom, tako nepobjedivom.
Nisam sigurna ima li to veze s cinjenicom da vocni dan uspjesno prolazi, ali nije ni bitno.
Od ovog trenutka samo samokontrola!

Prazan zeludac. Voda je jedino sto ce ga ispunjavati.
47 kg. Osjecaj da lebdim negdje izmedju neba i zemlje.
Znam da mogu. Znam da hocu.

Biti opet savrsena...

Iznutra i izvana.

Ljubim Vaskisswave





| komentari (10) | print | # |

srijeda, 31.10.2007.

Ne pisem tako cesto...

...a da ni sama ne znam zasto.

Previse se toga dogadja u zadnje vrijeme. I osjecam neki strah. Strah da nisam dovoljno dobra. Da necu moci.

Ponekad bih tako voljela biti negdje drugdje, biti netko drugi. Voljela bih sjesti na prvi avion i otici daleko od svega. Pobjeci. Od sebe same, od vlastitih strahova, neuspjeha, pokusaja i nadanja. Krenuti ispocetka, na nekom drugom mjestu, s nekim drugim ljudima. Zaboraviti na sve, izbrisati proslost.
Jednostavno se prepustiti...

Zvuk drveca sto se lomi pod naletima hladnog vjetra vraca me u stvarnost.
Sjedim na podu u svojoj sivoj plisanoj trenirci koja je odjednom postala nekako preuska. Rukom prelazim preko trbuha na kojem su se, ne tako davno, ocrtavale kosti. Dokaz samoj sebi da sam jaka. I da mogu.
E pa ne mogu! Ocito. Vise ne...

Litre i litre caja bez secera. Rijeka suza. Tupa bol i neka praznina.

Nemoj mi govoriti "jaka si i ti to mozes".
Ne govori bit ce ok jer znamo da nece.
Makar sekundu, ne govori nista...

Uzivala sam u onome u cemu nisam smjela. A moment on your lips-forever on your hips. Tako je jednostavno i jasno, zasto onda ne mogu?

Necu na faks danas. Ne mogu podnjeti hladnocu oko srca i u srcu. Tudje poglede na mom ogromnom tijelu. Lazni osmijeh i suzu negdje u kutu oka.

Da nitko ne vidi, ona place.

Poslao mi je sms maloprije, moj decko. Hm, jeli uistinu moj?

"Jedan mali dio zauvijek ce pripadati njoj"

Kvragu, ne zelim te djelomicno, zelim te potpuno!
I am you and you are me, sjecas se?
Hm, to ocito pada u vodu kad je ona u pitanju.

Pomiriti se s ovim stanjem ili jednostavno...otici? Bez rijeci, bez suza.
Zauvijek.

Treba mi nesto...jace. Jace od alkohola, jace od droge. Nesto novo, nesto sto djeluje.
Vise nego ikad, treba mi promjena.

Prvo sto mi pada na pamet, spakirati stvari i nestati.

Ali...predugo sam bjezala. Predugo sam probleme gurala pod tepih. Precesto.

Zagasit cu tu cigaretu.
Bacit cu tu tequilu.

Otvorit cu Hessea i otploviti u neke druge dimenzije.

Nista drugo ionako nije vazno...

kisswave



| komentari (19) | print | # |

subota, 22.09.2007.

Dugo nisam plakala...

...a veceras suze teku same od sebe.

Ne mogu definirati sto mi se tocno dogadja, ali jedno znam, pucam po savovima.

Otisli smo sinoc, nakon dugo vremena, u jedan birc. On i ja. Birc u kojem sam provela 4 najljepse godine svog zivota.
Dugo nismo bili tamo, ni sama ne znam zasto. Valjda jer sam to poglavlje zivota zauvijek zatvorila.
Ali...kad smo usli unutra...prokleti flashback! Sve one kave i markiranja, smijeh i suze, nas cetiri, on i ja, njegovi dodiri, sve, bas sve opet mi je bilo pred ocima.
I koliko god se trudila, u tom trenutku nisam mogla zaustaviti suze. Grlio me bez rijeci, a meni je kroz glavu prosla samo jedna misao:

Od svega sto sam imala, ostao je samo on.

I pitam se...

Hoce li i on jednog dana otici?

Ne zelim i ne mogu prihvatiti cinjenicu da ljudi dolaze i odlaze, a ja tu ne mogu apsolutno nista! I izludjuje me sama pomisao na to da ne mogu, makar na trenutak, zaustaviti vrijeme...

Kaze da je sretan. Jer ima sve. Jer ima mene. Kaze da mu je ovo najljepsih 6 mjeseci u zivotu. Ah da, btw, danas nam je tocno 6 mjeseci.
Zasto sam i dalje tako prokleto nesigurna?
Zasto sam opsjednuta njegovom bivsom, iako i sama imam proslost?
Zasto, ako je bio s njom samo dva mjeseca?

Hm, mozda zato sto...

...je prva i zadnja cura zbog koje je plakao?
...je tako inteligentna?
...je jednostavno prelijepa?

Mozda zato sto znam da se s njom ne mogu mjeriti?

Ne znam, tako sam umorna...
Voljela bih da je sad ovdje. Da me zagrli i kaze da me voli. Mene i samo mene. Voljela bih znati da bi i zbog mene plakao, kad bi me izgubio.

Vise od njega fale mi njih tri. Da se izderu na mene. Da mi N. kaze da radim problem gdje ga nema, a A. da sam bolja od nje i da voli mene. Da W. kaze ajmo pit i ima li tvoj decko kaj za pusit.

Ako kojim cudom ovo citate, zelim da znate koliko mi falite, moje tri upace!
Fale mi nase kave, nas birc. Fali mi tvoj crveni lak za nokte i tvoj blesavi decko. I ne zelim vjerovati da su od svega sto smo imale ostala samo nasa imena ispisana na zidu.

Proci ce i ovo, mora proci....

Previse nikotina.
Previse suza.
Previse autodestruktivnih misli.
Previse kila.


Premalo vremena.

Ljubim Vaskiss

wave



| komentari (32) | print | # |

četvrtak, 16.08.2007.

Back on the road

...again!

Sretna sam ovih dana. Jako sretna. Ne znam je li za to zasluzan on, moja frendica ili cinjenica da sam konacno otvorila oci.

Uspjela sam pronaci neku ravnotezu u svom zivotu. Ionako je sve tako prokleto relativno, sve je tako prolazno. Zasto si onda ne bih priustila da, makar na trenutak, budem sretna?

Naizgled jos jedna obicna vecer. Nas dvije, boca jegera i Tool u pozadini.
A onda...rutinski pogled u ogledalo. Svidjelo mi se ono sto sam vidjela.
Veliki osmijeh i neki poseban sjaj u ocima kad bih spomenula njegovo ime.

U tom trenutku shvatila sam da imam sve. I da sam samoj sebi stala na put do vlastite srece. Ja i moje destruktivne misli. U jedno sam bila sigurna, doslo je vrijeme da se pomaknem.

Necu si vise nikad dopustiti da me anoreksija kontrolira. Biti ce zauvijek dio mene,ali ja sam ta koja preuzima kontrolu.

Please die Ana
For as long as you're here we're not
You make the sound of laughter
and sharpened nails seem softer...


Takodjer sam shvatila da vise ne mogu kontrolirati svoje osjecaje. I ne zelim. I zato sam mu rekla da mi je svakim danom sve vise i vise stalo do njega. Rekao je da osjeca isto. I da sam mu uljepsala vecer.
Spustio je glavu na moj trbuh i ljubio me onako kako samo on to zna, dok sam mu rukama njezno prolazila kroz kosu.

Ali ipak, niti jedno od nas dvoje u tom trenutku nije moglo reci "volim te..."

Pitam se...zasto?

Ljubim Vaskiss

wave








| komentari (61) | print | # |

srijeda, 08.08.2007.

Dan za danom...

...a ja vise nisam ista.

Cesto se pogledam u ogledalo, i ne mogu a da se ne zapitam...

Gdje je nestala ona mala, bezbrizna i vesela djevojcica?

Nema je, nje odavno vise nema. Ono sto je ostalo jest na prvi pogled hladna, umisljena kucka. No, zaviris li ispod povrsine, naci ces istu tu djevojcicu, ali preplasenu. I tuznu, jako tuznu.

Pitam se, kako mi se ovo desilo? Citam, pisem, trazim odgovore na pitanja koja tako cesto zaokupljuju moje misli, ali...

Odgovora nema.

Treba mi netko da mi pruzi ruku i kaze "Nisi sama. Idemo zajedno. Prema svjetlu. Prema izlazu iz tunela u kojem caruju mracne misli i agonija patnje. Jer ti ne pripadas ovdje. Jer ti...zasluzujes biti sretna."

Moze li to biti upravo On?
Kao onda, kad me je grlio i govorio da ce sve biti u redu. Samo moram zazmiriti i iskreno pozeljeti.

Ne ljubavi, samokontrola je nesto drugo. Kontroliraj unos hrane, vjezbaj, ali kvragu sreco, JEDI!

Boli me kad vidim da i njega boli. Da mi pokusava pomoci, ali ne zna kako. Ako ne mogu zbog sebe, mogu li barem zbog njega?
Prestati...biti ja.

Ne mogu vise, ne mogu sama. I zato cu mu pruziti ruku. Neka nas struja zivota nosi, ali neka nas nosi zajedno.

I opet cemo se zajedno smijati, i opet cu mu biti u narucju. Opet cemo se setati Maksimirom, opet cemo uzivati u miru tisini koju donosi noc.
Ali, ovaj put...dopustit cu sebi da pojedem ono sto mi je kupio minutu prije.

Mogu ja to, mogu...

Cula sam se s bivsim, za njegov rodjendan. Ja sam nazvala i cestitala. Iskreno, od srca.
Pogrijesila sam, nazalost. Jako sam pogrijesila. Jer nisam predvidjela da pored njega lezi njegova cura.
Jer nikako da naucim kako ne mogu samo tako upadati ljudima u zivote.
Jer zivot ide dalje. Ja imam Njega, bivsi ima nju.

..sada, kada ništa na svijetu ne može vratiti dane prohujalog ljeta
naš sjaj u travi i blještavost svijeta, ne treba tugovati,
već tražiti snage u onom što je ostalo i s tim živjeti..


A ona...Nije zasluzila decka koji voli drugu. Koji drugu moli da dodje, koji drugoj govori volim te, dok ona lezi pored njega. I place potajno, tiho. Da on ne vidi.

..ne boj se, jednom ćes se zaljubiti
al' ljubit ćes zato što će te nešto na toj ženi podsjećati na mene..


Hajde, prepusti se i budi sretan. Imali smo nesto i to nam nitko ne moze oduzeti. Ostavimo proslost po strani, zaboravimo ruzno. Ono lijepo neka ostane samo lijepa uspomena.

..bio si moje veliko proljeće
uspomena koja će dugo živjeti u budućnosti
koje ću se sjećati...

..osjećat ću tugu jer sam tebe voljela
bit će to ironija tuge..


..nestat će sjaja u travi
nestat će veličanstvenosti svijeta


...ostat će samo blijeda slika onoga što je prošlo....

Ljubim Vaskiss

wave



| komentari (32) | print | # |

četvrtak, 02.08.2007.

Bolje?

Ne znam ni sama.

Mozda.

Jucer, dok sam sjedila u prastaroj jedanaestici i koturala se preko razrovanog Kvatrica, u prozoru tramvaja primjetila sam jedan mali osmijeh. Pripadao je meni, ali ovaj put nije bio lazan. Bio je iskren. Bio je rezultat moje srece i unutarnjeg zadovoljstva.
Da, vracala sam se od Njega. Nakon dva tjedna razdvojenosti opet sam mu bila u zagrljaju. I ne mogu izabrati rijeci kojim bi opisala ono sto osjecam prema njemu, ono sto sam osjetila jucer dok smo lezali isprepletenih golih tijela dok nam je blagi povjetarac sto je dolazio iz vana hladio uzavrela lica. Nacin na koji me ljubio, njezni dodiri i milovanja po licu, onaj pogled kad sam mu rekla koliko mi je falio. Njegovo tijelo u mom zagrljaju, moje ruke u njegovoj kosi...sve to ucinilo me makar na trenutak najsretnijom zenom na svijetu. Unatoc cinjenici da sam dobila dvije kile. I da sam se jako dvoumila oko izlaska iz kuce. Da ne pricam o pogledima punim bijesa, srama i razocaranja kad bih se ogledala u jednom od izloga.


Te dvije kile. Ponekad se pitam koliko cu jos ovako. Iako su svi odusevljeni, iako komplimente dobivam sa svih strana, osjecam se kao obicni nesposobni slabic kojeg je samokontrola odavno napustila.

Pa gdje vidis te dvije kile?

Ne vidim, osjecam ih. Osjecam kako trbuh vise nije savrseno ravan, i odjednom mi se naziru bokovi, sto izaziva valove odusevljenja kod muskog roda. Kod mene, naprotiv, samo sram.

Ipak, duboko u sebi znam da nisam u pravu. Svjesna sam cinjenice da mi je percepcija jako, jako iskrivljena i da se ovakvim razmisljanjem i ponasanjem dovodim do psihickog rasula.
Iako ocajnicki zelim van, ne mogu naci izlaz. Pokusala sam jesti normalno, zadnja dva tjedna. Uspjela bih pojesti normalan obrok, uspjesno bih zatomila potrebu za povacanjem, ali...Nisam uspjela izbrisati ili barem potisnuti onaj osjecaj mrznje i srama kad mi je zeludac pun.

Kako dalje?

Trenutno se ne vazem, jer brojka na vagi u meni izaziva potrebu da ju tresnem o zid.
Vjezbam.
Ali...sto mi sve to vrijedi kad opet ne jedem? Natjeram se na par jabuka dnevno, eventualno na jos koju krusku.
Svjesna da ne radim dobro, da iscrpljujem svoje ionako izmuceno tijelo, a opet ne znam kako prestati.
Imam volju, ali nemam snagu.

Trudim se iz dana u dan uzivati u sitnicama.U toplim danima i prohladnim nocima. U Njegovim dodirima i poljubcima. U praznom Zagrebu koji je tako nekako...miran. U dugim, kasnim telefonskim razgovorima s mojom Anom koja je jos uvijek na moru.
Odjednom sam puna planova i zelje za promijenom. Na bolje.
Zelim trcati rano ujutro, zelim krenuti na pilates. Zelim nauciti francuski i puno, puno putovati. I na kraj svijeta, ako treba.

Ali najvise od svega...zelim ozdraviti.

Ljubim Vaskiss

wave



| komentari (41) | print | # |

srijeda, 11.07.2007.

I ovo ce jednom proci…

Hladno mi je danas. I oko srca i u srcu. Kapi kise slijevaju se niz prozor i nimalo mi ne pomazu da se osjecam bolje.

Uz ekonomiju, upala sam i na pravo. Bez imalo ucenja, moram priznati. Zasto nisam sretna? Zasto nisam ponosna na sebe? Ne znam, ali nista me vise ne veseli, nista mi vise ne predstavlja izazov.

To se od nje i ocekivalo, ona uvijek ostvari svoje snove.

Moram priznati, izgubila sam se. Odjednom vise ne znam sto zelim, kamo idem. Odjednom vise ne znam gdje pripadam.
I ne mogu si pomoci, ali danas mi je sve tako crno. Danas sam si ruzna, danas mi je dosadno. Danas sam uvjerena da me ne voli. I znam da cu mozda vec sutra biti ona stara, ali jedino sto danas zelim je zaspati i ne probuditi se.

Jesam li stvarno tako povrsna? Jesam li ustvari glupa? Kod osoba koje volim i koje mi znace nesto u zivotu izgled je zadnja stvar koju primjecujem. Zasto sam onda prema sebi tako kriticna?
Zasto se s ovih 2 kile vise osjecam kao s 20 vise, zasto se ne zelim pogledati u ogledalo, iako on tvrdi da sam prekrasna?

Zasto, zasto, zasto?

Zasto u mom zivotu sve mora biti savrseno, sve mora biti kao po spagi? Zasto, kad vise nisam mala curica, a i odavno sam shvatila da zivot nije bajka?

Tako sam umorna. Od zivota. Od svojih problema koji se, vama koji me citate mozda cine nerealni, djetinjasti i glupi, ali mene unistavaju iznutra i izvana. Umorna sam od svega.
Kako pronaci izlaz iz ovog pakla u cijem se sredistu nalazim, sto napraviti da bih se makar na sekundu osjecala bolje?
U meni se javlja zelja da se po tko zna koji put spustim tako nisko i navalim na frizider. Da zatrpam tu prokletu prazninu kruhom, kolacem i cokoladom. U bolesnim kolicinama. A zatim da opet udjem u zacarani krug bulimije. Da satima placem. Jer nitko ne razumije, a svi osudjuju. Jer vise ni sama ne razumijem.

Kvragu, DiT, gdje si…?

Ali necu. Ne ovaj put, ne danas. Svjesna sam da imam problem i rijesit cu ga. Ne znam jos kako, jos uvijek trazim nacin, put i izlaz,ali…

Kao sto u ovom trenutku kisa prestaje padati, a sunce ponovo izlazi, tako ce i na mom licu uskoro zasjati iskren osmijeh…

Dajem si jos par dana, tocnije do subote. Moj 19. rodjendan. Znam da je glupo, ali imam osjecaj da ce nadalje sve biti drukcije. Imam osjecaj da ce to biti svojevrsna prekretnica.

A mene moj osjecaj nikada ne vara…

Ljubim Vaskiss

wave



| komentari (34) | print | # |

nedjelja, 08.07.2007.

Trazim se...

Danasnji bih dan tako voljela izbrisati. Kako iz kalendara, tako i iz sjecanja.

Tesko je, tako je prokleto tesko…

Odkud da pocnem, kad mi je u glavi i u srcu jedna velika zbrka?
Zapisi iz najskrivenijeg kutka srca vec odavno nisu samo moji, i ponekad je tesko biti iskren kad znas da dosta ljudi ima pristup tvojim mislima.

Udebljala sam se 2 kile. Pogled u ogledalo izaziva, gadjenje, zgrazanje, tugu i bijes. Jos samo danas dozvolila sam si popunjavanje emocionalnih praznina hranom, jos samo danas zatvorila sam se u svoja 4 zida i nekontrolirano plakala.
Sutra…sutra ce sve biti u redu, znam da hoce. Pojest cu posni sir i jogurt. Vjezbati cu. Obuci cu svoju rozu haljinicu, nabacit cu savrseno izvjezban osmijeh i zabacivat cu svoju dugu, gustu kosu dok se veselo budem presetavala po cvjetnom i ispijala kavice.
A onda, onda cu poceti uciti. Iako zapravo nema smisla, jer jedan sam faks vec upisala. Cak ako i nekim cudom upadnem na ovaj drugi, nekako mi nema logike brljaviti po dva fakulteta dok jos nisam pravo upoznata niti s jednim.
Sljedece godine mozda, ove jos ne. Zelim jos jednu godinu provesti kao mala neopterecena curica.

On i ja smo odlicno. Evo, vec nesto vise od 3 mjeseca. Iako se toliko puta pitam radimo li ispravno, jer totalno smo drukciji od ostalih. Znam, nisam se prepustila do kraja. Pitanje je hocu li ikad i moci, s obzirom na sve. A opet, sretna sam. Nema svadja, ljubomornih ispada i nesigurnosti. Samo puno lijepo provedenog vremena, iskrenog osmijeha i onih pogleda koji sve govore. Ne tako davno mislila sam da vise nikad necu imati povjerenja u ikoga, a eto, njemu vjerujem u potpunosti. Ne znam kako ni zasto, ali uvjerena sam da me nikad nece povrijediti. Bar ne namjerno.
Voljela bih da je sada ovdje, jer zagrljaj mi je potreban vise od icega. Samo jedan cvrsti zagrljaj, nista vise. I osjecaj da je netko tu, da nisam sama. I da ce uvijek biti, bez obzira na sve.

Pred nekih 15ak minuta zavrsila sam jedan telefonski razgovor. Nakon dugo vremena, nazvao me bivsi. Znala sam da je on, ne znam kako, ali znala sam. Cesto pomislim na njega. Ne sa tugom, vise sa nostalgijom. Pitam se, je li moglo biti drukcije? Da sam odmah rekla dosta, da sam odmah rekla jedno definitivno zbogom kada je prvi put digao ruku na mene.
Sat i pol razgovora. Bilo mi ga je drago cuti, jos bi mi bilo draze da sam cula kako je sretan.
Nije, nazalost. Kaze da zivi u proslosti, da svaki dan moli Boga da mu me vrati. Ima neku curicu, koju svjesno ili nesvjesno zove mojim imenom.
Zao mi je, stvarno mi je iskreno zao, ali prosla su vremena kada sam mislila kako je upravo on i samo on smisao mog zivota. Prosla su vremena kada sam nocima natapala jastuk neutjesnim suzama zbog njegovih prevara, udaraca i lazi. Jedno sam naucila, danas znam da vrijedim vise, znam da mogu bolje.
Neka mu je sa srecom, i njemu i njoj. Ja sam svoju nakon dugo vremena nasla.

Sto dalje? Ne znam ni sama. Zivim dan za danom. Trudim se uzivati u malim stvarima. Period od posljednjih tjedan dana i nije mi bio bas najuspjesniji, ali...
Brisem suze i idem dalje.

IMPERARE SIBI MAXIMUM IMPERIUM EST.

Ljubim Vaskiss

wave



| komentari (13) | print | # |

nedjelja, 17.06.2007.

Jedan od onih dana

…kad sam tako mala, uplasena i nesigurna.
…kad samo stojim na mjestu i promatram vrijeme sto prolazi, zivot koji tece.

Vec neko vrijeme razmisljam, zasto uopce zapocinjati nesto lijepo, kad ce prije ili kasnije zavrsiti?
Kazu mi da se bojim vezati, moje frendice. Nakon svega sto sam prozivjela, nakon pakla kroz koji sam prosla, nije ni cudo. Gospodine Dante, u koji bi krug svrstali nasilnike i ludjake?
Voljela bih zaboraviti proslost, makar na sekundu. Voljela bih da neki dogadjaji nisu ostavili traga na mojoj kozi, ako nista, da barem ne ostavljaju trag na mojoj buducnosti.
Hajde, zatvori oci, nije tako tesko! Ah…kad bih barem mogla…prepustiti se…

Prva je osoba s kojom istinski uzivam. Kad sam s njim, moje maske nesvjesno padaju, jedna za drugom. Ruse se kao kule od karata. Jednostavno nemam potrebu glumiti, jednostavno barem na trenutak zelim biti ja.
Ipak, idem lagano, sporije nego ikad prije. Otvaram se polako, kao skoljka.
I bojim se, tako se prokleto bojim da mu se nece svidjeti moja unutrasnjost.

Zasto mislim da bi mogao razumjeti, zasto mislim da bi mogao shvatiti?
Zato sto studira psihologiju?

Saberi se DiT…

Dok me jednom rukom njezno miluje po licu, a drugom usipava secer u moj nes, nadajuci se da cu popiti makar gutljaj, shvaca li me uistinu?

Kako mu objasniti da se ne bojim debljanja, da se ne bojim kalorija, bojim se osjecaja punog zeludca? Gubitka samokontrole, gubitka onog ponosa i snage.

Sve je tako prokleto relativno, hrana je jedino sto jos mogu kontrolirati, molim vas, ne uzimajte mi to pravo…

Volis li ga DiT?
Mrzim to pitanje. Sto uopce znaci „volim te“? Ovaj samar je zato sto te volim! Ova modrica na tvojoj nozi podsjetnik je na to. Ne zaboravi DiT, volim te!
S njim je drukacije. Nikad mu to nisam rekla. Kao ni on meni.
Ali…dok mu polusnena lezim u krilu, a on mi rukama prolazi kroz kosu, dok me ljubi onako njezno kako samo on to zna, dok me gleda onim pogledom punim topline, jedno znam-stalo mu je do mene.
A ja?
Da mu se nesto lose dogodi, ne bih mogla dalje. Da mu netko nesto ruzno napravi, ubila bih ga golim rukama. Kad sam s njim, jedino sto osjecam je beskrajna sreca i povjerenje. Ako je to ljubav, onda…da, mislim da ga volim.

U ovom trenutku trebala bih uciti matematiku. Sutra imam usmeni, a ni osnove ne znam.
Trebala bih…ali necu.
Jer sam umjesto jabuke pojela buhtlu s cokoladom. Zasto? Ne znam ni sama, ali jedno znam-osjecam se tako bezvrijedno i jadno.
Jer umjesto dosadnih brojeva ipak biram filozofiju.
Citam Hesseovu Sidartu i otplovljavam u neke druge dimenzije. U neki drugi svijet, gdje postoji samo ljubav i lijepa knjizevnost.Nista mi drugo i nije potrebno.
Iluzija?
Mozda, ali…

U svijetu bez iluzija covjek je stranac.

Ljubim Vaskiss

wave



| komentari (45) | print | # |

petak, 01.06.2007.

Bijeg od stvarnosti

Sjedim na podu u dnevnom boravku. Drhtave prste i uplakano lice obasjava mi svjetlost svijece koja samo sto ne izgori. Sram i ona glupa praznina jedino je sto u ovom trenutku osjecam.

Zasto? Zasto sam i ovaj put svjesno odbacila samokontrolu i krenula putem primitivnog prezderavanja i popunjavanja emocionalnih praznina hranom? Zasto sad, kad je samokontrola konacno dio mene same? Zar je strah od nepoznatog, strah od promjena dovoljan razlog?
Dovoljan razlog da jucer u 11 navecer navalim na cokoladu, suhe smokve i zitarice? Naravno da nije, to je samo bijedan i totalno los izgovor. Slaba sam, to je jedini razlog. Tako prokleto slaba i nesposobna nositi se sa sadasnjosti koja je takva kakva jest.

Za dva sata moram biti tamo. Nasmijesena i sretna, savrseno isfenirane kose i pazljivo nanesenog sjajila. Podocnjacima koji su se pojavili na mom licu kao rezultat neprospavane noci uzrokovane djelovanjem laksativa ne smije biti ni traga.

I opet ce biti tako divna i tako krasna, mala savrsena barbika.

Prokleto sam dobra glumica. Sposobna sam uvjeriti cijeli svijet i sebe samu da je sve savrseno.

Ona je lijepa, ona je pametna. Ona blista, jednostavno zraci!

Dajte, molim vas!

Litre i litre vode jedino je sto ce danas uci u mene. Koja salica zelenog caja. Kava. Nikotin.
Samo to, nista vise. A sutra, kada trbuh opet bude savrseno ravan, a zeludac potpuno prazan, nastavit cu dalje, kao da se nista nije dogodilo.
Nastavit cu vjezbati.
Nastavit cu jesti posni sir, tunu, voce i povrce.
Nastavit cu uciti.

Da, ona ce sigurno upasti na pravo. Pogledaj ju samo! Cvrsta je, odlucna i inteligentna cura!
Hoce, hoce…

A sada cu po tko zna koji put nabaciti masku, savrseno izvjezban osmijeh i zapravo potpuno prazan pogled.

Ali drugi to ne vide. Jer ne zele, jer im zapravo i nije stalo…

Jos samo ovaj put, obecajem.

Ljubim Vaskiss

wave




| komentari (32) | print | # |

nedjelja, 27.05.2007.

Andjeo s greskom

Dok palim zadnju cigaretu i ispijam posljednji gutljaj kave, postoji toliko toga sto bih voljela reci. Misli teku tokom struje svijesti, i koliko god se trudila, nemoguce je oblikovati ih u smislenu recenicu.

Pisi DiT, pisi, izbaci to iz sebe…

Nakon dugo vremena osjecam istinski strah. Strah od odgovornosti, strah od buducnosti.
Mislila sam da sam snazna, mislila sam da sam prva do Boga, ali pitam se…Jesam li?
Uljuljkana u svoj mali savrseni svijet, nesposobna prihvatiti cinjenicu da ne moze zauvijek biti savrseno.

Srednja skola je iza mene. Doduse, ne u potpunosti, jer ipak jos moram maturirati.
I opet se povlaci vec otrcano pitanje, je li pravo uistinu ono sto zelim?
I ono sto me jos vise muci, hocu li se uopce uspjeti upisati?
Svjesna sam svojih vrlina i mana, i ako nista, znam da postoje bolji. Puno bolji.
Razmisljam da pauziram godinu dana, ali sam takodjer bolno svjesna cinjenice da bih ju bacila u nepovrat.
Cisto sumnjam da bih u tako relativno kratkom periodu mogla spoznati sebe.
Sve prolazi, sve odlazi u nepovrat, a ja ne zelim kaskati za drugima. Ne sama.

Sto mogu znati? Sto trebam ciniti? Cemu se smijem nadati?

Naposljetku…tko sam ja?


Koliko god se uzasavala navike, toliko mrzim promjene.
Jer sve je upitno, sve je tako prokleto relativno.

On. Svakim danom volim ga sve vise. Volim nacin na koji se smije. Nacin na koji me gleda.
Volim njegov stav „za srecu je novac najmanje bitan“. Volim ga jer izvlaci ono najbolje iz mene. Direktno na povrsinu.

DiT. Jede, pa ne jede. Kad jede, to je minimalno. Vjezba. Trudi se nauciti zivjeti s annom. Jos uvijek, nakon toliko padova.

Ne odustaje. I nikad nece.

Koliko god taj neuspjeh bolio. Koliko god joj puta ljubomorni komentar samo naizgled poljuljao samopouzdanje i stav da radi ispravno.

Ne odustaje. Ne sada, kad je tako blizu savrsenstva.

Naizgled tako savrsena.

Ali ipak…andjeo s greskom.

Ljubim Vaskiss

wave



| komentari (33) | print | # |

nedjelja, 20.05.2007.

I to je zavrsilo

Kratka crvena haljina, da ne moze biti kraca. Zlatne stikle vrtoglavo visokih potpetica. Duga kovrcava kosa koja se spusta do struka, prebacena preko ramena da se vide iskvarcana gola ledja.
Jedna vodka, druga vodka. Malo vina, nek se nadje. Da, znam da me zelite. Da, znam da sam najljepsa. Jesam, kurac. Svejedno, osmijeh mi ne silazi s lica, a drzanje granici s teskom narcisoidnosti.
A ono sto nitko ne vidi, to je suza u kutu oka. Ssvim mala, naizgled beznacajna. Ne, nocas necu plakati. Znam da je gotovo, znam da ce faliti.

Ne, nocas necu plakati…

Jer ne zelim da vide koliko sam ranjiva, koliko sam osjecajna. Ne zelim da maskara umrlja moj savrseni ten. Jer ne zelim da vide kako nisam savrsena.

Najljepsa, najbolja. Slikaj se samnom, molim te. Prekrasna si. Divna si. Savrsena si.
Dosta!

WC u saloonu. Frizura vise ne satoji savrseno kao na pocetku, a tamni podocnjaci otkrivaju umor. Od cuge, od glume. Od zivota. Hladno je.

DiT, zasto si tako mrsava? Ne, zavaravas samu sebe. Okreni se. Pogledaj ledja. DiT, to su kosti, kosti koje ti mogu prebrojati!
Suti kravo! Vidis da me zele, vidis da mi se dive. Vidis, vole moje kosti!

Kosti, da ziher. Haljina vise ne stoji tako dobro kao na pocetku veceri. Ocrtava obrise mog velikog, napuhanog trbuha. Otkriva izdajnicke tragove potajnog zderanja. Da nitko ne vidi, ona jede.



Trebao si biti samnom. I bio bi, da ti je stalo. A zasto bi ti bilo, znas me tak dva mjeseca. Ja sam barbika koja voli filozofiju i to je sve. Nista posebno, nista vise.

Trebala sam te dragi, jako sam te trebala. Svi oni komplimenti iz tudjih usta, svi oni pozudni pogledi koji su me doslovce gutali, bili su za mene tako prazni, tako beznacajni, tako nevazni.
Zeljela sam to cuti iz tvojih usta, zeljela sam to vidjeti iz tvoga pogleda.

Ali ti nisi bio tu.

Tko zna, da je situacija bila drukcija, da sam jutro docekala u tvom zagrljaju, mozda…
…mozda danas ne bih imala potrebu ugusiti bol trpanjem 200g napolitanka u sebe…
…mozda danas ne bih shvatila da sam izgubila samokontrolu…
---mozda danas bila bih sretna…

Ali…ti nisi bio tu.


...

Ljubim Vaskiss

wave



| komentari (36) | print | # |

srijeda, 16.05.2007.

U oblacima

Posljednjih par tjedana imam osjecaj da lebdim. Stvari polako sjedaju na svoje mjesto i sretnija sam nego ikad.


Imam 47kg i mislim da nikad nisam bolje izgledala. Gotovo sam u potpunosti izbacila vodene dane i postupno uvela 4-5 obroka dnevno. Trudim se ne prijeci 800kcal dnevno pa mi se prehrana svodi uglavnom na jabuku-danone activiu-jabuku-suhe smokve-posni sir. Pocela sam redovito vjezbati, sto mi se prije cinilo nezamislivo. Jedino se mogu pozaliti na kronicni nedostatak sna i konstantni umor, ali i to ce se uskoro rijesiti.


Lovi me neka nostalgija. Jos samo 5 dana i sve ce zauvijek biti gotovo. Nikad vise necemo markirati prvi sat u omiljenom bircu, nikad vise necemo pljuvati po zeni iz njemackog. Nikad vise necemo smisljati konstantna opravdanja za izbjegavanje tjelesnog. Nikad vise necemo biti nas cetiri. Danas nerazdvojne, sutra tko zna s kim, tko zna gdje.
Mislila sam da cetiri naizgled duge i naporne godine nikad nece proci, a prosle u brzinom svjetlosti. Mislila sam da mi nece faliti debilna, snobovski nastrojena skola i naizgled luda raska, ali vec mi fale. Mislila sam da necu plakati...a suze mi se upravo slijevaju niz lice, ostavljajuci trag crne maskare na mob obrazu.
S nekim stvarima najbolje se je jednostavno pomiriti. Jedna od njih je i ova prolaznost zivota. Nemoguce je zaustaviti vrijeme, a ponekad tako pozelim da nesto bude vjecno.


Ja i on smo odlicno. Unatoc cinjenici da je metalac, a ja mala sminkerica, razumijemo se bolje nego itko. Nema definiranja, nema ispraznih rijeci, djela govore sama za sebe. Ne mogu se odluciti sto vise volim, nacin na koji me gleda, na koji me ljubi ili nacin na koji me dodiruje. Ne mogu se odluciti jel mi bolji sam seks ili ono sto slijedi poslije. Ne mogu i ne zelim.


Izgleda da je i bivsi s kojim sam provela nesto manje od 4 godine konacno sretan. Koliko sam cula, ima curu i ne mogu vjerovati koliko mi je drago zbog njega. Unatoc cinjenici da me je maltretirao, da je bio blizu toga da mi unisti mladost, unatoc nocima provedenim placuci i pitajuci se zasto, unatoc svemu tome ja sam presretna. A kad se sjetim samo da sam nekad davno mislila da niti jednog necu voljeti kao njega, da ga nikad necu moci pustiti da ode...Ja sam bila ta koja je otisla. Neka joj bude bolji nego sto je meni bio.

Ljubim Vaskiss

wave





| komentari (17) | print | # |

nedjelja, 06.05.2007.

Sretna...

...i zaljubljena.
Tako bi se trenutno moglo opisati moje stanje. Vec danima pokusavam napisati smisleni post, ali ne ide. Jebi ga, kad sam zaljubljena, glupa sam.

Uzivam u svakom trenutku provedenom s njim. Uzivam dok satima sjedimo na kavi izmjenjujuci njezne poljubce s brutalnim barenjem, uzivam dok sutimo a on mi prolazi rukama kroz kosu. Jer ne moramo nista reci. Jer nam je savrseno jasno da je to to.
Uz njega ponovo otkrivam onaj dio sebe za kojeg sam mislila da vec odavno ne postoji. Opet je moj osmijeh iskren, a pogled dubok. Opet, nakon ne znam koliko godina.

Dane provodim ispijajuci kave s frendicama. Dok ispijam colu light, a zrake sunca mi obasjavaju lice, ne postoji ni jedno drugo mjesto na kojem bih radje bila, ni jedan drugi trenutak koji bih radje prozivjela.

Usporedbe radi, post napisan 12.4:

Trijeznim se...jer tako je lakse. Jer tako manje boli. Jer imam predispoziciju da postanem jebeni alkoholicar.
Ja i stara ekipa. Ekipa s kojom sam konstantno visila prije nekih 4 godine. Ekipa gdje sam bila ona prava ja. Bez laznog osmijeha na licu. Bez "gledajte mene i moje skupe diesel traperice" preseravanja.
Runda za rundom, stotka za stotkom, pare i zdrav razum nestajali su kao mjehur od sapunice. Ostao je samo onaj iskreni osmijeh i "svijete tko te jebe kad sam pijana" pogled.
Ne ide mi ovih dana. Za vikend me sorao pms, sto je rezultiralo prezderavanjem i dvije kile gore na vagi.
Izgubila sam svoje nove gucci suncane naocale. Kao slag na kraju, jucer sam imala saobracajku na rotoru i razbila tatin novi auto.Slaba mi je utjeha da nisam ja bila kriva.
Zadnja dva dana provela sam na vocu. Uspjesno sam sjebala maloprije, kad sam mrtva pijana navalila na janjetinu. Pojela sam jos i jedan kolac, plus jedan monte. Ukomirana sam do kraja, ali tjesim se da je sutra novi dan kojeg cu provesti na jabukama. I necu piti. I necu sjebati jos jednom.

Prekinula sam s "deckom", kojeg ionako nisam vidjela mjesec dana. Zbunjena sam jer neznam na cemu sam. Nitko nista nije definirao. Samo jedno "by by honey, unistili smo si zivot medjusobno". Jebi ga sad, ionako unistim sve sto dotaknem.

Jedva cekam da vidim njega.
Jedva cekam sutra da ponovo osjetim osjecaj praznog zeludca.
Jedva cekam da se otrijeznim, jer definitivno vise nikada necu piti.

Tuzna sam. Jer od milijun eura koliko je vrijedio ugovor s tatinom firmom ja moram moljakati za sugavi 207cc. Jer zelim kabriolet i nista drugo. Jer sam razmazena tatina curica. Jer sam navikla dobiti sve sto pozelim. Jer sam jebeni snob.

Da, novac me pokvario.
Ne, ovo vise nisam ja.

Nikakva ana. Debela krmaca, bez samokontrole.

Boze, kad ce zavrsiti?

Hoce li vec jednom prestati?


Drago mi je da su ovakva stanja i razmisljanja iza mene.


Ljubim Vaskiss

wave



| komentari (53) | print | # |

nedjelja, 15.04.2007.

Ljudi se mijenjaju

...doslo je vrijeme da se i ja promijenim. Da odbacim neke stare navike i principe koji mi nisu dali da se razvijem kao osoba, koji mi nisu dali da krenem dalje.

Oduvijek sam mislila da sam vec definirana licnost. Znam sto volim, znam sto zelim. Kako krivo! Podhitno treba uvesti neku promjenu, jer postaje dosadno, monotono. Postaje navika, a ja se uzasavam navike.

Krenula sam od naizgled nevaznih sitnica. Kroz godine i pristojnu svotu na kreditnoj kartici razvila sam definirani stil oblacenja. Bijela,smedja, bez. Tu i tamo crna. Diesel traperice, velike mango torbe. Nikad previse nakita, uvijek pirs na pupku. Nesto kao Kate Moss, samo s manjom dozom hrabrosti i otkacenosti. Promijene radi, jucer sam obukla preslatki uski rozi topic. Poprilicno kratak, dovoljno da mi se nadzire pirs. Dok sam se ogledavala u svakom izlogu, zracila sam posebnim zadovoljstvom. Jer sam uspjela. Jer sam svojim trudom dovela tijelo gotovo do savrsenstva. Vidjele su se one dvije kosti koje su mi pojam seksipila. Jer se poprilican broj muskih primjeraka okrenulo zamnom, uz pokoje seljacko dobacivanje. Jer se isplatilo.

Zatim sam se prebacila na ono sto u mom zivotu igra glavnu ulogu. Ljubav.
Sa sada vec bivsim deckom, uz mnogobrojne prekide bila sam sveukupno 4 godine. Kad smo se upoznali, bila sam mlada, naivna i iskompleksirana curica.
Bila je tako tužna i tako mirna, u isti mah tako mila i tako povučena, da si u njenoj blizini osjećao kako te obuzima neki ledeni čar, kao što te u crkvama hvata zima od hladnoće mramora, koja se miješa s mirisom cvijeća. Nije me bilo tesko uvjeriti da je on najbolje sto mogu i da sam samare i udarce sama zasluzila.Vrijedjanje, konstantno varanje i unistavanje mog ponosa samo su neke od sitnica koje mi je priustio. Kad danas gledam na to razdoblje zivota, istodobno se smijem i placem. Jer sam bila glupa. Jer sam bila naivna. Jer sebe nisam postavila na prvo mjesto. A opet, ne zalim za nicim. Ako sam morala proci kroz taj pakao da bih spoznala svoju pravu vrijednost, da bih uvidjela koliko sam nisko spustila granice, vrijedilo je!Jaca i hrabrija nego ikad, iz svega toga izasla sam kao pobjednica.

Prevrtljiva i po prirodi zaljubljiva, trenutno uzivam s nekim boljim. S nekim tko me cijeni bas ovakvu kakva jesam. Po prvi put nisam samo privjesak za pokazivanje, pojava koja sluzi samo za "hej frende vidi kakvu picku imam" preseravanje. Slusa me s paznjom kakvu mi dugo nitko nije poklonio, a onaj sjaj u njegovim ocima dok zaneseno pricam o Camusu ili Sartreu govori vise nego dovoljno.
Uz njega iznova otkrivam naizgled beznacajne sitnice koje me ispunjavaju i cine sretnom. Jucer, dok smo zagrljeni stajali na sred trga, dok je oko nas prolazila uzurbana horda ljudi, dok je u zraku odzvanjao zvuk lokalnih glazbenika, shvatila sam da je za srecu uistinu potrebno jako malo. U tih 15 minuta koliko me ljubio i grlio, prlaznici i ostali svijet prestao je postojati. Za mene je vrijeme stalo, bili smo samo on i ja, zrake sunca koje su milovale nasa tijela i zvuci glazbe koji su odzvanjali negdje u daljini. Sa sigurnoscu mogu reci da je to bio najljepsi osjecaj koji sam dozivjela. Neka traje...

Trudim se u potpunosti prihvatiti svoje tijelo. Kroz godine suza, patnje i tako cestih padova, dosla sam do toliko zeljene samokontrole. Naucila sam osluskivati sto moj organizam treba. Jedem malo, ali zdravo. Pocela sam i vjezbati. Nista pretjerano, korak po korak. Nemam cilj "do ljeta cvrsto i zategnuto tijelo" jer to je nerealno i neizvedivo. Zelim da vjezbanje postane sastavni dio mog zivota, a cvrsto tijelo da bude produkt svega toga. Prekjucer sam nako nakon dugo odugovlacenja i izbjegavanja otisla trcati. Rano ujutro, sama. Nema veze sto danas imam groznu upalu misica, vrijedilo je.

Jos mjesec dana skole. Ne mogu vjerovati kako su proletjele te 4 godine. Vrijeme je da se uozbiljim, da dam maksimalno od sebe i spasim sto se spasit da. Znam da mogu, znam hocu. Vrijeme je da iskoristim svoje fotografsko pamcenje i sposobnost brzog citanja.
Iskreno, osjecam lagani strah. Hocu li upasti na pravo? I ono puno vaznije, jesam li sigurna da je to pravi izbor? Nista mi drugo ne pada na pamet, jer su filozofija, povijest i knjizevnost jedini predmeti u kojima istinski uzivam. Mozda psihologija ili politologija kao alternativa?
Ne znam, vrijeme ce pokazati.

Leptirice, iskoristite svaki dan maksialno, jer inace ode u nepovrat.Izadjite na zrak, nemojte se zatvarati u svoje ljusture i dane provesti placuci i sazaljevajuci same sebe. Sva moc je samo u vasim rukama, iskoristite je!

Ljubim vaskiss

wave



| komentari (42) | print | # |

petak, 06.04.2007.

Tako izgubljena....

...tako prokleto nemocna.
Jos uvijek pokusavam doci k sebi. Vrtim si film od zadnjih tjedan dana. Kroz maglu pokusavam vidjeti obrise. Ja i boca vodke. Frend na podu kupaone. Smijeh i gadjenje prema svemu sto nas okruzuje. Ti isprazni, povrsni ljudi. Taj svijet snobizma i laznog sjaja. Nisam takva frende, to nisam ja. Nisam kao oni, to je samo maska, jebena maska. Znam da razumijes, hajde reci!
Ti jedina ovdje nemas onaj prazan, tup pogled. Pogled gluposti, pogled neznanja. Znam da nisi kao oni, znao sam kad sam te prvi put vidio. Hvala frende, daj natoci jos jednu.

Bjezim, konstantno bjezim. Mislila sam da cu u tih tjedan dana zaboraviti na probleme, ako nista, mislila sam da cu ih utopiti u alkoholu. Litre i litre vodke, a oni su samo isplivali na povrsinu.
Kad sam prestala biti ono sto sam nekoc bila?Ili je sve to samo iluzija, mozda sam ovo sto sada gledam u ogledalu prava ja? Osmijeh tako uvjerljiv da i sama mislim kako sam sretna, drzanje tako hrabro kao da sam prva do boga, stav tako cvrst kao da ga nista ne moze poljuljati.
Je li to savrsenstvo?Nije li to ono o cemu sam sanjala? "Prva si cura koju sam upoznao a da je jednako lijepa i pametna". Bla, bla, bla, je li stvarno to to? Zasto mi se vase price cine tako isprazne? Zasto imam osjecaj da vise nema smisla? Zasto se odjednom zelim stopiti u masi?Ja, jebena perfekcionistica.

On me cini boljom osobom. Vraca me u djetinjstvo kada sam bila bezbrizna i sretna. Pokazuje mi bolju i ljepsu stranu zivota. Ljubi me najljepse na svijetu. Mogla bih mu satima sjediti u krilu i pricati o Hesseu, dok dijelimo zadnji dim cigarete i smijemo se koliko nam malo treba da budemo sretni. Mogla bih povjerovati u price da novac kvari ljude. Mogla bih shvatiti da je mene vec odavno pokvario.
Tko zna,, mozda bih mu mogla reci "cuj dragi ja sam anna"!Bi li shvatio, bi li razumjeo?
Tko zna...ah, nitko nista ne zna...krhko je znanje....

"Decka" nisam vidjela punih mjesec dana. Razocaran je i vidi kamo ovo vodi. Osjecam kako ga polako, ali sigurno unistavam. Ne mogu si pomoci, sve one prevare i bolni udarci tek sada izlaze na povrsinu, malo po malo. Opet, ne mogu otici, ne opet. Ne bih mogla podnjeti da jos jednom digne ruku na sebe, da unisti jedno i drugo. Da, on je kukavica, a ja sam jos veca. Suoci se sa zivotom DiT, prestani se zatvarati u svoj lazni savrseni svijet. Skini ruzicaste naocale, zivot nije bajka, a ti nisi Emma Bovary...
Sav ostali svijet bio je za nju izgubljen, bez određena mjesta i kao da nije ni postojao. Što su joj, uostalom, stvari bile bliže, to više su se od njih odvraćale njene misli. Sve što ju je neposredno okruživalo, dosadno selo, glupi malograđani, osrednji život, činilo joj se izuzetkom u svijetu, pukim slučajem, koji ju je držao u svojim okovima, dok se izvan toga kruga protezala unedogled neizmjerna zemlja blaženstva i strasti

Nemam snage, jednostavno nemam. Pustit cu sve, neka tece svojim tokom.
Do tada zivjet cu u svom svijetu, u svijetu laznog sjaja i prolazne srece.

Sretan Vam Uskrs, nemojte se pretrpavati hranom. Budite savrsene iznutra i izvana.

Ljubim Vaskiss

wave



| komentari (34) | print | # |

petak, 23.03.2007.

Pad sistema

...totalni.
Petak navecer. Sjedim za kompom uplakanog lica dok mi se ostaci maskare cijede po omiljenoj bijeloj vesti. Samo ja i poluprazna kutija bijelog marlbora.
Razmisljam da si natocim kap neceg zestokog, samo me panican strah od alkoholnih kalorija u tome sprijecava. Uz anoreksiju jos imam predispoziciju postati jebeni alkoholicar!Bravo DiT, bravo.

Curke su ljute na mene. Obecala sam izaci s njima veceras. Ne mogu, jebemu ne mogu! Cijeli tjedan bio je apsolutno savrsen, zasto se najgore stvari dogadjaju vikendom?

Nisam puno jela. Vjezbala sam. Po cijele sam dane bila vani i uzivala sam u svom odrazu u izlozima. Dala sam mu broj, bila sam s njim. Ostavio me bez daha. Mogu satima sjediti s njim u najvecim rupama od birceva, sto bi mi prije bilo nepojmljivo. Mogu satima i satima ulaziti s njim u duboku filozofiju. Mogu ga satima samo slusati i gledati kako me lagano osvaja.
Mogu se vratiti u svoju proslost. U dane kad sam se klosarila po kvartu i napusena citala Nietzchea iako pojma nisam imala o cemu frajer govori. Da, da, ova mala umisljena sminkerica, danasnji povrsni snob. Iako sam i u tom trenutku imala visoke cizmice i savrseno ispeglanu kosu. Samo mi tad to nije bilo tako bitno.
Voljela bih otici s njim negdje daleko, gdje me nitko nece naci. Gdje me takozvane frendice nece opsjedati da idem s njima van, a nista im ne znacim.
Negdje daleko od sviju, skinula bih svoje male crne stiklice i trcala bih s njim po livadi.Samo on i ja. Smotali bi jos samo jednu i umirali od smijeha.
Zaboravila bih na probleme, makar na sekundu. Ili bih mozda shvatila da ih radimo tamo gdje ih nema. U svakom slucaju, rasplinuli bi se kao mjehur od sapunice.
I zato me toliko opcinjava. Samom svojom pojavom, svakom svojom recenicom.
Sadasnjost je tako prokleto drukcija. Ne trazim razloge, ne trazim izgovore jer jedno znam-sama sam si kriva. Sama sam tako zeljela, sama sam jednom davno mislila da je tako najbolje.

Moj decko. Moze li se to uopce definirati kao nesto?Nakon 4 godine uspona i padova. Vise padova, definitivno.Cetiri godine, cetiri jebene godine. Mogu li vjerovati covjeku koji me nekada davno toliko puta prevario i povrijedio? Mogu li mu vjerovati da me u ovom trenutku ne vara dok stotinu kilometara udaljen od mene pije s frendovima? Ne mogu i ne vjerujem. Nemam pravo reci nista jer ni sama nisam nista bolja. Ima samo jedna mala razlika-on iz zabave, a ja iz potrebe za onim necim nedefiniranim. U ovom trenutku imam osjecaj da je gotovo. Znam, jer mene intuicija nikad ne vara. Volim li ga? Zasto placem? Mrzim naviku, zasto smo se pretvorili upravo u to? U jebenu naviku jedno drugome? Zasto mu se uvijek vracam, zasto se bojim promijene, pa makar i na gore?

I sada, nakon svega, pojest cu tu prokletu cokoladu, unjet cu u sebe tih ogromnih 565kcal.
Jos samo veceras zalit cu sve sa casom viskija i uplakana leci u krevet.
"Debela" i tuzna.

Jos samo veceras.

Ljubim Vaskiss
wave



| komentari (46) | print | # |

subota, 17.03.2007.

Konacno na pravom putu

Probudila sam se jutros s osmijehom na licu. Unatoc cinjenici da me ceka jutarnja generalka stana i da nisam otisla na pripreme.
Protekli tjedan bio je gotovo savrsen. Nije bilo gladovanja, nije bilo binganja. Iz toga proizlazi da nije bilo ni riganja.
Svjesna da se moram sama promijeniti, obecala sam si da cu jesti kad budem gladna. Uz obaveznu jabuku ujutro(dugogodisnja navika), doslovno sam se morala natjeravati da nesto pojedem. Ja, naime, nikad nisam gladna. Tako da sam na silu jela razne ab kulture, voce i povrce,ubacila sam dva cornya dnevno jer sam cijeli dan vani. Po prvi put u zivotu ne zamaram se planiranjem jelovnika prije spavanja. Unatoc svemu, i dalje padam na kilazi. Imam 47kg. Koliko god sam sretna zbog toga, ipak se brinem. Brinem se jer ne zelim vise ici down. Zelim ucvrstiti tijelo i uspjesno odrzavati 48kg. Moje omiljene dieselice broj 25 konstantno mi padaju i to me dovodi u pitanje gdje cu pobogu kupovati traperice, na djecjem!?

U utorak sam bila s frendicom na kavi i gustala u suncu i coli light. Najzgodniji frajer na svijetu trazio me broj. Naravno da mu ga nisam dala odmah, vec dan poslije. He he, pa nisam ja laka kokawink!
Sms po sms, kompliment po kompliment i idemo u ponedjeljak na kavu. Ruke mi se tresu, imam leptirice u trbuhu i privremenu amneziju. Naime, ja kao da sam zaboravila da imam decka. Opet ce me moji nepromisljeni postupci stajati zivaca i glave, ali sto mogu kad sam takva. Zaljubljiva, prevrtljiva i zeljna adreanlina.

U zadnje vrijeme pola se grada okrece zamnom i moram priznati da uzivam u tome. Ne znam u cemu je stvar, ocito zracim.

Kako sam se odlucila promijeniti iz temelja, lazne prijatelje izbrisala sam iz zvog zivota. Bolje se osjecam jer konacno mogu biti iskrena.

Prosli sam tjedan polozila vozacki i trenutno sam u fazi kupovanja auta. Zapela sam za peugeot 207, ali na ono sto ja zelim(neka posebna boja) moram cekati oko 2 mjesecarolleyes! Necu se uzrujavati oko takve sitnice, uzet cu tatin auto na dva mjeseca i bok.

Ostale su jos dvije stvari koje moram promijeniti, a prva je skola.
Ovo me vrijeme ocito lupilo u glavu i kao da zaboravljam da sam maturantica. Podhitno se moram uloviti ucenja, a to znaci manje ispijanja kavica cijelo poslijepodne.
Za dva tjedna idem u Rim i kad se vratim ostaje mi jos nesto vise od mjecec dana.
Veci problem je sto nema teoretske sanse da se pojavim na prvom satu.
Jednostavno moram popiti tu jutarnju kavu, a ranije dizanje ne dolazi u obzir.

Drugo-vjezbanje.
Posto nemam vremena za teretanu, odlucila sam vjezbati doma, uz Cindy. Sve pet, osim sto Cindy neumorno vjezba 45 min, dok ja izvaljena na kaucu pusim jednu za drugomwink!
Podsjetnk: Nazvati Ivani i konacno poceti trcati(ali ovog puta po nasipu, ne do prvog birca).

Raspisala sam se i ne primjecujem kolicino prasine koja se nakupila na monitoru.

Budite mi zdrave, lijepe i pametne!

Ljubim Vaskiss

wave

I da ne zaboravim: Šnina, molim te moju biljeznicu u ponedjeljak. I dodji na prviwink



| komentari (34) | print | # |

ponedjeljak, 12.03.2007.

Korak naprijed-kad?

Ovo se jutro osjecam tako usamljeno i prazno.
Svakim se danom budim s novim planovima koji najcesce ostano nerealizirani. Zelim da ovo tmurno, oblacno jutro bude drukcije.

Protekli tjedan prosao je i bolje nego sto sam ocekivala. Ako izuzmemo jedan binge sa dorininom cokoladom od kokosa u srijedu tocno u ponoc,sve je ostalo teklo po planu koji sam si zacrtala. Jedem.
Ujutro obavezno jabuku ili mandarinu. To mi je vec preraslo u naviku. Ako sam cijeli dan vani(a najcesce jesam) pojedem mali corny free/ab kulturu light/integralno pecivo. Popodne varivo od poriluka ili kelja/posni sir/ribu/povrce na sve nacine/pileca prsa/integralnu rizu. Dopustim si tu i tamo snitu integralnog kruha.
Ne, nisam se udebljala, cak sam i smrsavila. Opet, nije mi lako jer ne bojim se tolko debljanja kolko osjecaja punog zeludcarolleyes. Ali trudim se. Malo, po malo, iz dana u dan.
Ovaj me vikend sora ogromni PMS, pa tamanim po vocu u zamjenu za cokoladu.

U petak cu ubacit vodeni dan, radi podrske mojoj Holykiss.
Zadnja dva dana konacno smo se na kavi okupile sve cetiri:Rexia, DL, Holy i ja. Obicno sam visila na kavi sa svakom posebno.

Sve ide po planu, osim vjezbanja. Ako izuzmemo dvotjedni svakodnevni shopping, ja uopce ne vjezbamrolleyes. A stvarno bih voljela. Stalno smisljam neke izgovore u koje ni sama ne vjerujem.
Prvobitni plan bio je 3put tjedno teretana s best frendicom, a 2put tjedno trcanje po nasipu. Izgleda da od toga nista, jer sam pare za tereranu potrosila vec jedno 4 puta(dieselice br 25wink), a trcanje zavrsi nakon doslovno 5 metara, kad uspuhane, znojne i crvene u licu palimo pljugu i sjedamo na kavu!
Umjesto teretane u ponedjeljak cu pocet vjezbat uz Cindy, a ovo nase trcanje pretvorit cemo u brzo hodanje, takodjer dva puta tjedno, za pocetak.

Posto sam u zadnje vrijeme preokupirana zeljom da se izvucem iz svega ovoga, potpuno sam zanemarila skolu. Ne ucim, markiram i ispijam kavice kao da imam svo vrijeme ovog svijeta. Iz nekih predmeta vec sam presla 30%, i jedino sto se mogu nadati da ce profesori imati razumijevana za jednu maturanticu i da joj nece upropastiti ljeto i upis na faks slanjem na predmetnirolleyes!
I zato sada kazem dosta. Lovim se ucenja dok jos nije kasno.
Danas ucim i jedem ribu s blitvom.
Od sutra vjezbam.
Od sutra ucim.
Od sutra se hranim kao i do sada.
Od sutra manje pusim(da ziher).

Joj sto volim ponedjeljak!

Ljubim Vaskiss

wave

UPDATE:

U zadnje vrijeme dobivam mailove 15-godisnjih curica kojima je ana "bas fora". Koje zele dobiti anoreksiju i pitaju me sto ja mislim o tomeeek!
Ovo je moj odgovor:
Curo draga, oprosti, ali ne znas u sto se upustas!

Ana je pakao iz kojeg se rijetko tko izvuce!Ja se borim vec jako dugo, i sve mi se cini da sam predaleko otisla da bih se izvukla!Zelis da ti smisao svagog jutra bude vaganje? Da ti jedina preokupacija bude hrana?Zelis svakodnevno brojati kalorije?Unistiti si imunitet, oslabiti organizam?Zelis da ti kosa ispada i nokti budu lomljivi?Zelis vjerovati da si sa 168cm i 48kg jednostavno predebela iako ti kosti ispadaju na sve strane i jedino sto izazivas je zaljenje i gadjenje u ljudima?

Anoreksija je psihicka bolest, koja unistava iznutra, tijelo i psihu.

Anoreksija nije tinejdzerska igra!

Ana ne mozes postati, jesi ili nisi, a ti srecom nisi.

Anoreksija te unistava kao osobu. Nema vise iskrenog osmijeha na licu, nema vise osjecaja za druge.

Samo ti i ana, jedan na jedan.

A ana uvijek pobijedi. I vodi u smrt.

Jos si uvijek zelis unistiti mladost?



NIMFETA-A zasto ti uopce ovo citas, ako ti se riga?Savjet koji si mi dala primjeni na svoj zivot, jer koliko sam uspjela primjetiti, ni on nije bas velebajan.



| komentari (21) | print | # |

subota, 03.03.2007.

"Neznas cijeniti ljepotu koju ti je Bog dao"

Mozda.
Upravo to rekao mi je neku vecer moj decko. Zna za moju anoreksiju, bulimiju i ostale poremecaje.
Obecali smo si da cemo ovaj put biti 100% iskreni. Mislim da na ovo nije racunao.
Uglavnom, tu noc nisam ni oka sklopila. Prevrtala sam se po krevetu, navlacila pokrivac. Znala sam da je u pravu.
Nezahvalna kucka. Bila i ostala. Uvijek zeli vise, uvijek zeli bolje. Uvijek zeli sve.

Inace, jedem. Onako kako sam si obecala. Voce i povrce obavezno. Jogurt, razna variva i posni sir. Tu i tamo uleti koja buhtla ili lisnato. Ili kao danas, suhe smokve. Ne povracam, hvala na pitanju.

Danas sam gotovo cijeli dan provela sa svojom Holykiss. Kava, shopping, kava.
Unistit ce me taj Diesel, opet sam kupila traperice. Holy me uvjeravala da mi fenomenalno stoje, u sto sam se i sama uvjerila nakon polusatne parade pred ogledalom i maltretiranja jadne prodavacice. Srecom pa sam tamo cesto, navikla je vec zena.
Kombinaciju sam upotpunila savrsenim crnim stilleto stiklama koje je moja draga Nina velikodusno popljuvala.(Nina, odlicno ti stoje. Ima takvih i crvenih, bas razmisljam da ti ih kupim za rodjendan, sto kazeswink?)
Holy i ja napravile smo plan. Svojevrsna UN dijeta. Ovog nas puta nista nece zaustaviti. Ceka nas ljeto i Dubrovnik, pa makar se i kao dva kita nasukale na obliznjoj plazi, to nas nece sprijeciti da se provedemo najbolje sto mozemo.

Inace, ne mogu se oteti dojmu da vrijeme prolazi, a ja stojim. Upala sam u neku kolotecinu i nemam se volje izvuci. Nemam snage za ucenje. Volje jos manje.
Ako s ovakvim neozbiljnim pristupom upadnem na faks, smatrat cu se genijem.

Od ponedjeljka pocinjem ozbiljno.
Ranije budjenje, jutarnje vjezbanje i tusiranje. Kava u omiljenom bircu.
Obavezan dolazak na prvi sat. Pravilna prehrana. Redovito ucenje. Popodnevno vjezbanje. Raniji odlazak na spavanje.

Zvuci tako nemoguce, cak i za mene.


Ljubim Vaskiss

wave



| komentari (17) | print | # |

utorak, 20.02.2007.

Ne pitajte...

Ne, nisam mogla ni sanjati da ce biti ovako tesko. Borba same sa sobom. Ja i anna, jedan na jedan. Borba sa vlastitim ja.

Iako je, realno gledajuci, proslo relativno malo vremena, mogu reci da sam i ovaj put pala. Nisam uspjela. Bilo je svega, od nekontroliranog prezderavanja, riganja, preko neke normalne prehrane do izgladnjivanja.

Ipak, ne odustajem. Jer nisam navikla na poraz. Nisam jedna od onih sto dizu ruke prerano. Ja, ustvari, nikad ne dizem ruke. Ne od sebe.

Sutra pocinje korizma. Odricem se zderanja. Da, zderanja, jer neumjernost u jelu(i picu) je jedan od sedam glavnih grijeha.

Kupila sam si jabuke i narandze, zdinstala plodove mora za sutrasnji rucak. Opskrbila se litrama vode i zelenog caja. Uredno objesila trenirku na orbitrek.
Sutra cu napraviti taj prvi korak. Po sto i prvi put, ali hocu. Dizem se rano i idem hodati/trcati. Zatim slijedi pilates i vjezbe snage u kucnoj atmosferi uz zagrebacki radio. Zeleni caj i jabuka.
Od sad pa nadalje sa sobom uvijek nosim neku vocku. Kad me ulovi drhtavica uzrokovana praznim zeludcem i prekomjernom dozom cigareta. Zasad se neuspjesno odvikavam od istih.

Toliko toga vam imam za reci, ali mrtva sam umorna.

Do nekog opsirnijeg posta, saljem vam lijepi pozdrav!

Ljubim Vaskiss

wave



| komentari (27) | print | # |

<< Arhiva >>